Genocid u Vlasenici: - 3000 Ubijeno - 620 Potvrđeno putem DNK-a - 117 Lokacija na kojim su tijela nadjena - 16.000 ili 90% Muslimana iseljeno - Džamija minirana nakon 100 godina postojanja - Koncentracioni Logor Sušica, Zlostavljanja, Silovanja, Mučenja, Protjerivanje - Sela etnički očišćena; Zaklopača, Drum, Piskavice, Pijuke, Durići, Džamdžići, Cerska... - Ratnih zlocinaca osuđeno: 3
Svoj vječni smiraj pronašlo je jedanaest nevinih žrtava, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u nekoliko masovnih grobnica. Na mezarju Rakita ukupno je ukopano 315 osoba, a građani Vlasenice i okoline još uvijek tragaju za posmrtnim ostacima više od 2.000 svojih najmilijih.
Današnju kolektivnu dženazu je predvodio vojni muftija Ismail efendija Smajlović, a prisustvovalo joj je oko 2.000 građana Tuzlanskog i Sarajevskog kantona, te iz Podrinja. Među njima nije bilo visokopozicioniranih bošnjačkih političara, a dženaza je, za razliku od ranijih godina, protekla u dostojanstvenoj atmosferi i bez provokacija građana srpske nacionalnosti iz Vlasenice.
Na mezarju Rakita danas su ukopani: Abid Alibašić, Ibrahim Bećirović, Abdulah Džodžaljević, Senad Bećirović, Fahir Muminović, Mirsad Mehremić, Mevludin Manjić, Muhidin Manjić, Nedim Šahinpašić, Senad Šahinpašić i Meho Sinanović. Među ubijenim su i dva maloljetnika, Meho Sinanović i Mevludin Manjić, koji su 1992. godine imali nepunih 17 godina.
Vlaseničani su ogorčeni što su osobe odgovorne za masovne zločine u tom kraju na slobodi. Haški tribunal i Sud BiH za ubistvo oko 3.000 Vlaseničana do sada su osudili Dragana Nikolića Jenkija, Predraga Bastaha zvanog Car i Gorana Viškovića zvanog Vjetar. Veljko Bašić, upravnik zloglasnog logora Sušica, je na slobodi, a mnogi vlasenički zločinci su nastanjeni u Srbiji.
20. aprila u Vlasenici, dženaza identifikovnim tjelima vlaseničkih Bošnjaka
Autor mojavlasenica.ba/vlasenica.org
Srijeda, 10 Travanj 2013 22:26
U subotu 20. aprila na mezarju Rakita u Vlasenici, biće klanjana dženaza i obavljen ukop do sada šest identifikovanih tijela Bošnjaka ubijenih na području Vlasenice u periodu 1992 - 1995.godine, prilikom etničkog čišćenja opštine Vlasenica, kao i cijelog Podrinja.
Na sastanku sa porodicama i članovima nestalih održanom 27. marta ove godine, potvrdu identifikacije posmrtnih ostataka tijela vlaseničkih Bošnjaka za predstojeću kolektivnu dženazu dobilo je šest tijela, koja će biti ukopana 20. aprila na mezarju Rakita.
Članovi porodica su dali saglasnost za identifikaciju za slijedeća imena:
Spisak nije konačan, jer se u narednim danima očekuju novi termini sastanaka sa članovima porodica koji bi dali saglasnost za identifikaciju ekshumiranih tijela iz podrinjskih grobnica.
Članovi porodica će biti pozivani prema datim nalazima krvi i urađenoj analizi DNK nalaza srodnika
-----
Identifikovano sedam žrtava proteklog rata iz Vlasenice , Bratunca i Bijeljine
U Komemorativnom Centru u Tuzli, danas je izvršena identifikacija sedam osoba nestalih za vrijeme agresije na području opština Vlasenica, Bratunac i Bijeljena. Identifikacijom je rukovodio vještak sudske medicine doktor Vedo Tuco koji je izvršio sudsko medicinsku obradu tijela, u smislu utvrđivanja uzroka smrti i uzimanja koštanih uzoraka za DNK analizu, na temelju koje je utvrđen identitet žrtava.
Glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH Lejla Čengić kazala je da su identifikovane žrtve ekshumirane u ranijem periodu iz masovnih grobnica Klančići na podučju Vlasenice, Zalužje na području Bratunca,na Gradskom groblju Trnovac u Tuzli i tijelo jedne žrtve preuzeto je od Komisije za nestale osobe Vlade Republike Srbije.
Mevludin Čivić 1992.godine u Bratuncu je izgubio 12 članova porodice i to: majku, dva brata, amidžinu i daidžinu komplet porodicu. Danas je je identifikovao posmrtne ostatke amidže Memiša. U nastavku poslušajte šta je rekao.
Šuhra Sinanović, koja je danas prisustvovala identifikaciji u ime porodica okupljenih oko Udruženja porodica preživjelih iz Bratunca, kazala je da pripreme za dženazu u Bratuncu idu planiranim tokom iako su porodice generalno nezadovoljne odnosom prema bratunačkim i općenito civilnim žrtvama rata.
- Sva tijela sa područja opštine Bratunac pronađena su na površini masovne grobnice. U pitanju je pet tijela koja su zapaljena i vidjet ćemo šta je dr.Tuco uspio da utvrdi DNK analizom. Nismo zadovoljni s ekshumacijama i identifikacijom, pogotovo od kada se taj proces odvija preko državnog nivoa. Tužilaštva su zakazala i u posljednje tri godine nije otvorena niti jedna masovna grobnica - kazala je Sinanović.
Ona je dodala da je za sedmu kolektivnu dženazu, 12.maja na mezarju Veljaci, spremno tek pet tijela. Do sada su na ovom šehidskom mezarju ukopane 252 žrtve četničkih zločina, od ukupno 603 civila koja su ubijena 1992.godine u Bratuncu.
Posmrtni ostaci jedne identifikovane žrtve preuzeti su od Komisije za nestale osobe Vlade Republike Srbije, a ekshumirani su na groblju Lešče u Beogradu. Rijeć je o Muratu Meriću, koji je ubijen 1992.godine u Bijeljini. Posmrtne ostatke zeta Murata Merića identifikovala je njegova svastika Šefika Islamović, koja je kazala
Naime, načelnik općine Dragoslav Todorović podnio je dvije krivične prijave i to protiv bivšeg načelnika općine Mladena Popovića, jer je, kako se navodi, oštetio općinski budžet za oko 30.000 KM.
Bivši načelnik Popović je omogućio poslaniku Miroslavu Kraljeviću (SNSD) da dvije godine bespravno i bez ikakve naknade koristi restoran "Lovac“ za svoje lične potrebe i potrebe OO SNSD-a.
U toku je postupak za deložaciju Kraljevića iz nezakonito zaposjednutog restorana „Lovac“.
Druga krivična prijava je podnesena protiv bivšeg načelnika Popovića jer je oštetio općinski budžet za 186.858,31 KM tako što je potpisao kompenzaciju između Općine , Šumskog gazdinstva „Birač“ i Drvne industrije Vlasenica (DIV), odnosno potraživanja općine od ŠG Birač nezakonito ustupio DIV-u iako općina nema nikakvih obaveza prema ovoj firmi.
Također, klubovi odbornika SDS-a i PDP-a su prije pola godine podnijeli krivičnu prijavu protiv tada aktuelnog načelnika Popovića, jer je mimo odluke Skupštine opštine utrošio dodatnih 300.000 KM za adaptaciju zgrade fakulteta.
Inače, rekonstrukcija ovog objekta je ukupno koštala dva miliona KM, odnosno preko 1.000 KM po metru kvadratnom, a svima je poznato da se kvadratni metar stambenog prostora u novogradnji u Vlasenici kreće oko 950 KM.
U toku je priprema novih krivičnih prijava protiv nekadašnjih SNSD-ovih moćnika koji su u periodu 2008.-2012 . napravili "najveću elementarnu nepogodu" koja je Vlasenicu zadesila u poslednjih pedeset godina, navodi aktulena lokalna vlast.
Ažurirano Nedjelja, 14 Srpanj 2013 14:01
Zaklopaca - Ne kaznjeni masakar
Autor Sanel Babic
Četvrtak, 13 Prosinac 2012 00:00
Video: TV Crta
Masakar u selu Zaklopača desio se 3 godine prije genocida u Srebrenici. Po zaključcima "Helsinki Watch"*, ubijeno je najmanje 83 Bošnjaka, od kojih su 11-tero bila djeca, a 16 starci.
"16-tog Maja 1992-ge godine, Srpske jedinice su dosle u selo i trazili su od Bosnjaka da predaju njihova oruzja. Osim par lovackih pusaka, Bosnjaci nisu imali napadacka oruzja da bih se branili. Kad su srbi saznali da nisu naoruzani, zablokirali su sve izlaze u selo i izvrsili masakar nad najmanje 63 Bosnjaka, zena i djece." - Nihada Hodžić, Zaklopača.
* Nizich, Ivana (1992). War crimes in Bosnia-Hercegovina. Helsinki Watch. p. 35. ISBN1-56432-083-9.
Masakar u Zaklopači je takđe jedan od slučajeva koji je opisan u slucaju Radovan Karadžić pred Međunarodnim sudom pravde:
"Sud je zadovoljan predlozenim dokaznim materijalom od Mersudina Saim-Hodzic-a kao relevantnim za presudu o genocidu (slucaj 1), presudama (3), protjerivanju (4), ubistvima (5 i 6), deportaciji (7), i neljudskim aktivitetima (forsirani prebacaj) (8), kao i speceifican slucaj koji se vodi o napadu na Zaklopacu, zatvaranje i odrzavanje ogranicenih i discriminacijskih mjera protiv Bosanskih Mislimana u Opstini Vlasenica, protjerivanje Bosanskih Muslimana u Opstini Vlasenic, i ubijanje Bosanskih Muslimana u Zaklopaci."- ICTJ
Također i u slucaju Momcilo Krajisnik, masakar u Zaklopaci se navodi;
"16 Maja 1992-ge godine, srpske jedinice su pobile oko 80 građana u Zaklopači. Veliki broj Muslimana je prebacen u koncentracioni logor Susic-a, kroz koji je oko 2000-2500 Muslimana oba spolai svih starosti proslo izmedju perioda Juna i Septembra 1992-ge godine. Zatvorenici koncentracionog logora Sušica forsirani su da rade teske poslove, nekad cak i na front linijama. Neki zatocenici su ubijeni od cuvara a neki podlegli od tuce. Masakar je izvrsen u noci 30-tog Septembra 1992-ge godine, kad su preostalih 140 do 150 logorasa Sušica logora odvezeni Autobusima van logora i strijeljani". - ICTJ http://www.icty.org/x/cases/krajisnik/acjug/en/090317.pdf
Iz naše arhive "Da se ne zaboravi" prenosima vam izvjestaj Hamila Hodzić-a, svjedoka masakra u Zaklopači
Ovu pricu nam prenosi Hamil Hodzic, rodjen 3 Nov. 1978 godine u Vlasenici. 16. Maja 1992. godine, prezivio je jedan od najzlobnijih masakara nad Muslimanskim narodom, u okolini Vlasenice.
Skolu sam pohadjao u Vlasenici, a zivio u obliznoj Zaklopaci. Sve do tog 16. Maja 1992. godine, koji je moj zivot preobrnuo naopako i kada sam silom morao napustiti svoje rodno mjesto.
Zaklopaca se nalazi izmedju Vlasenice i Milica, prelijepo mjesto. Zimi smo uzivali u snjeznjoj idili a ljeti je bilo puno zelenila, hladna rijecica Jadar koja je djelila Zaklopacu, svojom studeni je osvjezavala mjestane.
Zaklopaca je bila sjediste autoprevoznicima, mnogo mjestana se bavilo tim poslom, kojima se zahvaljujem da sam jos u zivotu.
Danas je tacno sesnaest godina od tog tragicnog dana, u kojem se ugasilo sunce nad Zaklopacom, od kada je srusena idila, koju su vjekovima gradili nasi pradjedovi, djedovi, nasi ocevi....
Kao da je jucer bilo, tako dobro se sjecam, u nase mjesto je upala garda vojnika pod komandom Seselja, Arkana, Mladica, Karadzica... Iz cista mira ubise 86 zitelja Zaklopace. Ubijali su sve , ne gledajuci na starost- zene, djecu, starce... sve one koji su nosili Muslimanska imena. Imao sam tada trineast godina, ni pomislilo nikada nisam, da su ljudi u stanju tako nesto uraditi. Sta je se dogadjalo u glavama tih ljudi, ni danas mi nije jasno.
Bila je subota, pet sati poslijepodne, sjedili smo moj djed Mujo, nena Kadira i rodjak Salko u vrtu. Najednom dodje nekoliko vojnickih auta u nase naselje. U svakom autu bilo je po nekoliko naoruzanih vojnika. Jedno se zaustavi kod nas, iz njega izadjose vojnici sa puskama. Rekose da pridjemo, sto smo i uradili.
“Imate li oruzije?”- pitao je jedan od njih. Salko- „Imam jednu lovacku pusku.“ Oni povikase:“Balija se sprema za rat!“ “Da vam je dam?”- rece Salko.
Oni na to pristadose, i svi krenusmo prema Salkinoj kuci. Na jednom primjetih da nema nene, pogledao sam okolo i poceo je traziti. Djed i rodjak Salko su otisli sa vojnicima. Ubrzo po tome, zacu se rafal, pomislio sam da su ih obadvojicu streljali. Sljedecih dvadeset minuta Zaklopaca je odjekivala, cuo se pucanj sa svih strana.
Stojeci tako ispred Salkine kuce posmatrali smo, ja i grupa zena i djece, kako se vojnici povlace. Rekli su nam da krenemo za njima , u logor. Kada smo bili kod mosta u Zaklopaci, predomislili su se i pustili nas, a oni su otisli jedni prema Vlasenici, drugi prema Milicima.
Nastupio je tajac... Krenuli smo da vidimo sta je se dogodilo. Na putu naidjoh na mrtvog djeda, lezao je ne daleko od Salkine kuce. Iduci tako dalje, naisao sam na desetinu mrtvih rodjaka i komsija, puno njih je bilo na kaldrmi kod Ibiseve kuce. U Ibisevoj avliji vidjeh moju majku Hatu, lezala je mrva i pored nje tetka Vahida i moj brat Salih, imao je samo sedam godina.
Bilo mi je tesko, suze su mi nadirale na oci, srce mi je bilo puno tuge. Nisam vristao, niti govorio, onako nijem sam krenuo dalje. Ispred mektebe sam vidio oca Hasana, tako sam bio sretan sto je on ziv. Kao sto gore navedoh, Zaklopaca je bila poznata po autoprevoznicima, tako da je jedan kamion ostao tu. Svi smo se ukrcali na njega i otisli do Muhine kafane, odakle smo pobjegli u sumu oko Gradine i Toplika.
Ja sam sa zenama i djecom preko sume u Vlasenicu, a moj otac prema Srebrenici. Tri dana smo proveli u sumi i zbog neprestane pucnjave smo se predali Srbima. Bilo nas je 15-20, dosli smo ispred Alpra u Vlasenici. Vidjela su nas dva vojnika. Jedan od njih je rekao: “Vidi, evo jos Balija izlaze.” Odveli su nas do opstine i dali nam neke dokumente sa kojim mozemo preci preko barikade. Hvala Bogu nisu me poslali u logor “Susicu”, sto su sa ostalima radili, nego su moju grupu autobusom dovezli do ispred Sekovica , gdje su nas pustili, a mi smo pjesice otisli dalje u Kladanj.
Saznao sam da mi je otac bio ziv sve do pada Srebrenice, 95. godine. Tada je i on poginuo, a ja ostao sam, bez roditelja i brata.
Kazem, molim dragog Allaha da svijetom vlada mir.
Molim uzvisenog Allaha da podari dzennet Hodzic Muji, Hasanu , Hati, Salihu, Salihovic Salki, Ibisevic Vahidi ( Murki) kao i djeci Hodzic Sedinu, Admiru, Sadmiru, Anisi, Asimu, Mejri, Mersudinu i Salihovic Edinu i Edini.
Dragi Allahu podari dzennet braci i sestrama sto nastradase u Zaklopaci, 16. Maja 1992. godine.
Dragi Zaklopcani, ne smijemo zaboraviti Zaklopacu i 16. Maj 1992. godine i ne smijemo dozvliti da se ovaj dan opet ponovi.
Fatiha 1:1-7 Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo, Milostivog, Samilosnog, Vladara Dana sudnjeg, Tebi se klanjamo i od Tebe pomoæ trazimo! Uputi nas na Pravi put, na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!
Slike iz Zalkopace i okoline:
Pogled prema Zaklopaci
Luka - Ovo je mjesto gdje su ukopani poginuli u Zaklopaci
Dodik, Čađo i Petrić zapravo pokušavaju da nas zastraše i da sada spriječe uspostavljanje koalicije civilnog društva 1. mart koja će, usprkos njima, biti uspostavljena i baviti se registracijom povratnika, prognanika, interno-raseljenih lica i izbjeglica za opšte izbore 2014.
Odluka koju Milorad Dodik traži izlazi izvan okvira poništavanja, odnosno ponavljanja izbora za jednu opštinu u BiH. Na stranu simbolična težina Srebrenice za ovu zemlju, osporavanja narodne volje, iskazane u skladu sa Izbornim zakonom i potpuno legitimne na izborima u Srebrenici, ovo je u stvarnosti odluka RS-a da jednostrano napusti Dejtonski mirovni sporazum. I oni to već rade sa fiktivnim rješenjima o poništavanju prebivališta, za koja, prije svega na postoji zakonski osnov i zapravo su u cijeloj ovoj stvari samo ta rješenja fiktivna i predstavljaju čin (post)izbornog inžinjeringa. Sve drugo, podrivanje slobode kretanja i slobode izbora prebivališta je čin unilateralnog narušavanja mira u Bosni i Hercegovini.
Zna Dodik
Međutim, ako Milorad Dodik, Stanislav Čađo i Branko Petrić misle da RS treba i, što je još važnije, može jednostrano napustiti Dejtonski mirovni sporazum, bilo bi dobro, prije svega po njih, da još jednom razmotre tu odluku. Jer, ona će sasvim sigurno imati posljedice. Osobno, a siguran sam da govorim i u ime cijele jedne generacije, pozdravio bih takav razvoj događaja, jer, kao što rekoh, vjerujem da govorim u ime generacije koja je već duboko frustrirana time što smo taoci činjenice da je skupina fašista u ovoj zemlji odlučila, i za to pridobila dominantnu većinu među Srbima u RS-u, da počini genocid. Da ponovim, mi smo već dvadeset godina taoci činjenice da su fašisti odlučili da pobiju naše najmilije i za taj zločin nagrađeni tako da je glas iz RS-a vredniji od glasa iz bilo kojeg drugog dijela zemlje. Dosta.
Svi mi znamo da i Dodik zna da ne može dobiti ponavljanje izbora u Srebrenici, jer za to ne postoji, prije svega zakonski, a zatim ni temelj u činjenicama. Žalba koju je tzv. Koalicija za RS uputila CIK-u je smiješna, pamfletić koji izgleda onako kako su izgledale tužbe protiv zarobljenih nesrba na Okružnom sudu u Bijeljini 1992. godine, za oružanu pobunu. Dakle, nešto je tako samo zato što mi to kažemo, zrna dokaza u tome nema. Dodik, Čađo i Petrić zapravo pokušavaju da nas zastraše i da sada spriječe uspostavljanje koalicije civilnog društva 1. mart koja će, usprkos njima, biti uspostavljena i baviti se registracijom povratnika, prognanika, interno-raseljenih lica i izbjeglica za opšte izbore 2014. godine.
Dodiku su se dogodile dvije stvari. Prvo, u Srebrenici mu se obilo sistemsko i sistematsko podrivanje države. I, naravno, shvatio je da mu se to i u srednjem i dugom roku može obiti o glavu i odatle ovoliki žuč, bijes i bjesomučni pritisak na CIK i državno pravosuđe. On je na temi izbora u Srebrenici izgubio kredibilitet. Istovremeno, on nema ništa drugo što bi mogao da ponudi svom biraču, osim da upne sve svoje snage i još jednom im proda ponižavanje nesrba kao politički proizvod. Drugo, to što je on radio se u vojnoj terminologiji zove "strategic overreach". Naime, htio je sve, a naprosto nije imao džebane. Kad hoćeš sve, obično ne dobiješ ništa. Da je u maju ove godine pristao da za Srebrenicu važe posebna izborna pravila, neki od nas bi možda došli na ideju da pokrenemo masovnu registraciju za opšte izbore, ali ne bi dobili podršku sarajevskog političkog establishmenta. I tu je sebi opet dugoročno učinio medvjeđu uslugu, jer je naprosto uništio tzv. middle ground, tako da svako iz Sarajeva ko se danas dogovori s njim o bilo čemu, naprosto u javnoj percepciji i ne može izgledati nikako drugačije osim kao da je pred jednim provincijalnim fašistom podvio rep.
Muslimani i veliko slovo
Ovaj put to neće moći. Dodik i mračnjaci u njegovoj blizini nisu shvatili jednu vrlo temeljnu stvar. Činjenica jeste da su oni morali da ostanu u devedesetim godinama prošlog stoljeća i nastaviti da guslaju, jer samo tako i samo u tom vremenu je moguć monstrum koji oni nazivaju Republika Srpska. Ali, nisu shvatili da mi koji smo preživjeli uspostavljanje tog entiteta nismo ostali u devedesetim. I dok su oni proteklih dvadeset godina guslali, žene kojima su oni pobili muževe, od Prijedora, preko Srebrenice do Foče i Višegrada su, pateći se, odvajajući od usta, školovale svoju djecu. Ta djeca nisu njihovi očevi, muslimani sa malim "m" koji im nisu valjali devedesetih, nego sada već odrasli muškarci i žene, koji su počeli da postavljaju pitanja o tome ko je pobio njihove očeve, ko ih je ostavio bez te temeljne zaštite na koju naprosto imaš pravo kad odrastaš i zašto, zašto su njihovi očevi bili tako naivni da budu nepripremljeni pred zlom koje se sručilo na sve nas. Ova generacija Bosanaca ne može biti zadovoljena avlijom, nego će nastaviti da traži i smišlja nove i nove načine da osigura državu, jaku i funkcionalnu, jer jedino takva država garantuje da naša djeca neće doživjeti našu sudbinu. Mi, naprosto, odbijamo da budemo Palestinci.
Ono što iznenađuje mnogo više od Dodikovog divljanja je horska i gromoglasna šutnja četiri političke partije koje ne poriču genocid, koje su na toj platformi podržale kandidaturu Ćamila Durakovića i platformu Srebrenica 2020. Njihova šutnja nije odsustvo stava, nego vrlo jasan stav. Svi mi očekujemo, u najmanju ruku, da čujemo šta misle o činjenici da je Branko Petrić kidnapovao Centralnu izbornu komisiju i po receptu koji je Radovan Karadžić primijenio 1991. godine uspostavio paralelnu instituciju, paralelnu hijerarhiju, da ne kažem "srpski CIK", odnosno Dodikovom silovanju ustavnopravnog poretka tako da se uvede praksa da se izbori ponavljaju sve dok on ne pobijedi. Odsustvo stava je također stav, neutralnost je također stav. Ko ne vjeruje, neka prouči biografiju Nevilla Chamberlaina.
U subotu 20. aprila na mezarju Rakita u Vlasenici, biće klanjana dženaza i obavljen ukop do sada šest identifikovanih tijela Bošnjaka ubijenih na području Vlasenice u periodu 1992 - 1995.godine, prilikom etničkog čišćenja opštine Vlasenica, kao i cijelog Podrinja.
Kao da je jucer bilo, tako dobro se sjecam, u nase mjesto je upala garda vojnika pod komandom Seselja, Arkana, Mladica, Karadzica... Iz cista mira ubise 86 zitelja Zaklopace. Ubijali su sve , ne gledajuci na starost- zene, djecu, starce... sve one koji su nosili Muslimanska imena. Imao sam tada trineast godina, ni pomislilo nikada nisam, da su ljudi u stanju tako nesto uraditi. Sta je se dogadjalo u glavama tih ljudi, ni danas mi nije jasno.
Dodik, Čađo i Petrić zapravo pokušavaju da nas zastraše i da sada spriječe uspostavljanje koalicije civilnog društva 1. mart koja će, usprkos njima, biti uspostavljena i baviti se registracijom povratnika, prognanika, interno-raseljenih lica i izbjeglica za opšte izbore 2014.
