A A A
Nedjelja, 15 Rujan 2019
Sedam godina od smrti Mirze Delibašića PDF Ispis E-mail
Autor BH Dani, Mirza DAUTBEGOVIĆ   
Subota, 06 Prosinac 2008 08:02

Sedam godina od smrti Mirze Delibašića

Svako vremensko razdoblje ima ličnosti koje su ga obilježile. Mirza Delibašić bio je dovoljno jaka ličnost da obilježi ne samo vremensko razdoblje, već i cijelu jednu generaciju, jedan sport, jedan grad i jednu državu.

Najbolji sportista svih vremena u Bosni i Hercegovini prerano nas je napustio prije tačno sedam godina, 8. decembra 2001. godine. Ostao je upamćen ne samo kao veliki sportista, već i kao veliki čovjek, osoba koja je izazivala divljenje i poštovanje gdje god se pojavila.

„Kakav je čovjek bio Mirza govori anegdota sa kraja 70-ih godina prošlog vijeka. Tada smo obojica bili u Bosni i gostovali smo u legendarnim Jazinama kod Zadra. Jazine su tada važile za jednu od najneugodnijih dvorana za gostovati. Međutim, prilikom predstavljanja ekipa, kad je zvanični spiker pročitao Kinđetovo ime, kompletna dvorana je ustala na noge i gromoglasnim aplauzom pozdravila Bosninu ‘dvanaestku’. Svaki Mirzin koš Zadru bio je popraćen aplauzom. Mislim da niko nikad nije tako dočekan u Jazinama, a to dovoljno govori kakav je Mirza bio čovjek“, prisjeća se trenutaka sa Kinđetom još jedna legenda Bosne, Bogdan Tanjević, Mirzin trener iz vremena kad je sarajevska ekipa pokorila bivšu državu i Evropu.

Mirza Delibašić je bio umjetnik pod koševima i boem u životu. Njegovim odlaskom nestalo je i generacije košarkaških „romantičara“. Mirza nije igrao košarku, Mirza je živio košarku. U maju ove godine, Delibašić je i zvanično uvršten među 50 najboljih košarkaša koje je Evropa ikada imala.

Iako nas je Kinđe napustio prije sedam godina, sjećanje na njega i ono što je ostalo iza njega ne blijedi i ne može izblijediti. Mirza, hvala ti na svemu.

Mirza Delibašić (1954-2001)
Oči genija
U godini u kojoj se Sarajevo oprostilo od Davorina i Darija, još je jednom trebalo stati pred grob. Mirze Delibašića. Kinđeta. Nepovjerenje u činjenicu stajanja nad njegovom humkom još postoji, iako se naslućivalo da u posljednje vrijeme igra utakmicu u kojoj se pobijediti ne može. Sjećanje na to da je jednom postojao Neko ko je igru koju zovemo kraljicom igara igrao tako kao da je plesao s njom i vodio je za ruku, moglo bi ublažiti tugu koja tako boli zbog njegovog odlaska. Taj je život bio pjesma, a svaka dobra pjesma ima i radost i tugu

 Svaka epoha ima one ljude zbog kojih se sve, zapravo, i događa. Čovjek, kažu, i živi da ga se sjećaju. No, sjećanje je samo dio nečeg mnogo većeg, kao što je i čovjek samo bljesak u svemiru. Mirzin odlazak je kraj jedne epohe iz koje su sjećanja najbolje stranice naših života.

Sa pet godina majka ga je upisala na balet. Bilo ga je stid jer je između trideset djevojčica bio jedini dječak. Za sebe je govorio da mu u osnovnoj školi umjetnost nije išla - "crtanje mi je išlo slabo, pisanje isto". A postao je umjetnik igre koju zovemo kraljicom igara. Petar Skansi, čovjek protiv kojeg je odigrao toliko utakmica, zvao ga je baletanom. To je ponovio i Dan Peterson, trener i komentator koji je, prenoseći utakmice za televizije čiji je vlasnik današnji predsjednik vlade Italije Berlusconi, na mješavini italijanskog i engleskog, vikao: "Delibasic, Delibasic! Boljih je možda i bilo, elegantnijih sigurno nije."

Čovjek koji je igrao košarku kao da je vodi za ruku i pleše s njom, čiji zaleđeni pokret na fotografiji odaje suštinu contrapposta, metoda kojeg su u povijesti umjetnosti najčešće koristili starogrčki majstori a kasnije poznatim učinio Michelangelo, u sport je ušao igrajući tenis. Opet otmjeno. Bio je pionirski prvak BiH, a napustio ga je jer je neko drugi bio izabran za nagradni put u Čehoslovačku. Neko ko to nije zaslužio.

Za svoj prvi klub, tuzlansku "Slobodu", odigrao je dvije sezone. Već tada zapazio ga je Mirko Novosel, pozvao ga u kadetsku reprezentaciju Jugoslavije. U Gorici na Evropskom prvenstvu će osvojiti svoje prvo zlato i susresti jedinog suigrača s kojim će ga novinari porediti cijelog života - Dragana Kićanovića, "ubicu" rodom iz Čačka koji će mu biti suigrač i rival tokom cijele karijere. "Njih su dvojica bili različiti", govori Vjećeslav Tolj, dugogodišnji Mirzin suigrač iz "Bosne", dok pijemo kafu, ne vjerujući da Mirze više nema. "Kićo je igrao i playa i scorera, i bio jedna vrsta vođe na terenu, ali van njega nije bio pretjerano omiljen. Moj Kinđe je bio uglavnom egzekutor, znao je povesti, ali van terena, za građenje atmosfere i širenje pozitivnog duha, bio je najveći. Kad su Mario Bonamico i Meneghin krenuli u onu legendarnu tuču, to je sve bilo zbog Kićanovića, jer je on imao onu drskost koju je Kinđe tako lijepo čuvao za sebe. Njega niko nije mogao udariti, jer on nije udarao."

Beogradski "Partizan" u godini obračuna sa demokratskim snagama u tadašnjoj SFRJ (1971. dolazi do hapšenja nekolicine hrvatskih političkih aktivista, to se vrijeme danas zove Hrvatsko proljeće, dok u Beogradu tvrdolinijaška struja pobjeđuje liberalnu opciju predvođenu Latinkom Perović i Markom Nikezićem) poziva dvojicu igrača na probu. Mostarca Dražena Dalipagića i Tuzlaka Mirzu Delibašića. Prvi ostaje i postaje jedno od najboljih amaterskih krila koje je svijet ikad vidio, čovjek sa skokom iz mjesta od 99,5 centimetara. Drugi ide natrag, u "Bosnu". U Sarajevo, gdje su tada još uvijek rigidne komunističke strukture ipak malo "olabavile". Ambiciozna grupa privrednika stvara jezgru košarkaškog kluba SD "Bosna", gdje će glavni igrač postati lik s nadimkom Kinđe. Trener će mu postati drugi lik pod nadimkom Boša i njih će dvojica u narednih sedam godina proći kroz sve i 1979. doći do vrha Evrope. Uzeti klupsku šampionsku titulu Starog kontinenta.

U međuvremenu, suhonjavi, plavooki igrač kojeg odlikuje najljepši i najefikasniji šut dotad viđen i osjećaj za predaju lopte na vrijeme, pregled igre dobijen od bogova, gradi reprezentativnu karijeru. Za Svjetsko prvenstvo u Puerto Ricu postaje prekobrojan, Mirko Novosel, neko koga nikad nisam htio upoznati iako je bio veliki košarkaški stručnjak, maknuo ga je sa spiska. Tugu na komemoraciji, Mirko, ipak, nije mogao sakriti. Kao ni Željko Jerkov, Rato Tvrdić, svi oni ljudi iz tadašnje "Jugoplastike", koja je u jednoj od najvećih predstava ikad viđenih na Balkanu, majstorici za Prvaka Jugoslavije u sezoni 1976/1977, pobijedila košem Damira Šolmana. Ta lopta, kako se kaže u slengu, mrežicu nije dohvatila. "Bosna" tada nije postala prvak zemlje čija je reprezentacija tada harala Evropom.

Njegove oči, boje plave kao dres koji je nosio, vidjele su sve. Srce te ekipe čiji su članovi po važnosti u životima puka stajali odmah pored velikana iz Kumrovca Josipa Broza, bio je omaleni bek i, za tadašnje uvjete, beogradski šmeker Zoran Slavnić: "Mikica, tako sam zvao Kinđeta, uvijek je bio najtalentovaniji od nas. Njegov problem je bio privatni život."

Rezerva u tom timu koji će osvojiti dva evropska, svjetsko i olimpijsko zlato, bio mu je Mariborčanin Peter Vilfan. Pero je bio zvečarka u ljudskom obliku i prvi Evropljanin koji je zakucavao iza leđa. I danas u veteranskoj ligi Alpe Adria zabija po 50 poena. Pričali smo u Istanbulu, kad je čuo da je Mirza loše, povjerio se: "Znaš li šta je taj organizam sve podnio? Trenira, igra, ostaje do kasno navečer, puši. Znaš, on je išao preko granice ljudskog. I uvijek se vraćao."

Kinđe je sarajevskom piscu Slobodanu Đurasoviću Đaniju o Peri rekao: "Čudan momak, nije imao dlake na jeziku, ali kad ga pođe…"

U Manili 1978, na Svjetskom prvenstvu, napada ga bol. Kičmu je tada sredio neki kineski doktor, to su bili prvi znaci da će Kinđe imati zdravstvenih problema koji će ga pratiti. U Grenobleu 1979. "Bosna" postaje evropski prvak, godinu kasnije, na Olimpijadi u Moskvi, u finalu zabija 22 koša Talijanima i postaje prvi neamerikanac kojeg je kupio "Real" iz Madrida. Španjolske novine su uz njegovo ime u vijestima o smrti najčešće koristile pridjev "mitico." U tih šezdeset utakmica s njima je osvojio i Interkontinentalni kup i 1984. postao najtrofejniji evropski košarkaš. Bolest ga je stigla kod prijatelja. Bogdan Tanjević ga je pozvao u Casertu i tamo ga stiže moždani udar.

Kasnije će Mirzin život proći između direktorovanja u "Bosni", teške borbe s bolešću, vedrinom koju je mogao imati samo neko ko smrti i životu gleda u oči. Onim svojim očima. Ratnu sarajevsku priču, hrabrost da se bude sa najbližima kad je najgore, opisivali su svi svjetski mediji. Kad smo se sreli u Sloveniji, 1994, ispričao mi je kako je Amerika bila daleko u njegovo vrijeme i da stvari više nikada neće biti kakve su bile. U to vrijeme nisam baš htio komunicirati s okolinom, pozicija je nalagala da, poput njega, pokušam sačuvati svoje emocije i da nedaće života ne pokazujem okolo. Jednom sam s nekom lokalnom ekipom došao na basket - inače sam sve ratne godine uglavnom pod koševe išao sam - i uzeo loptu. Kad su me izabrali u ekipu, neko me upitao kako se zovem, a neki mangup, najkrupniji na terenu, nasmijao se kad me je vidio da sam spustio loptu i rekao: "Čuj, kako? Pa Mirza."

To je bio najveći kompliment koji sam ikad dobio.

Znam da bih sada mogao citirati Hemingwaya i njegovu misao o smrti, da bih se mogao zapitati je li taj život, dostojanstven i tužan, mogao biti drugačiji, da bih mogao pitati da li je njegova šutnja bila znak negodovanja nad činjenicom da kao jedini svjetski među nama nije imao nijednu funkciju u Savezu. Znam da bih se mogao zapitati i da li samo možemo biti manje surovi da čovjeka koji pada ne pustimo da dodirne samo dno. Da tu ljubav za luzere pretvorimo u nešto konstruktivnije.

Ali, neću. Za sve što je on bio ne postoje riječi i ovu priču tu treba i završiti. Postoji sjaj zvijezda u kosmosu. Kao sjaj u Mirzinim očima. Očima genija koje kao da i sada gledaju. Vozdra, majstore!
Skice iz djetinjstva heroja

"On je prvi i jedini svjetski čovjek koga sam ja znao. Sve ostale takve sam ili zatekao ili ispratio."

Besim Smajlović danas je pjevač najstarijeg aktivnog rock'n'roll benda u Bosni i Hercegovini, tuzlanske grupe Terusi. Prije neku godinu manje od pola vijeka, bio je jedan od dječaka iz ulice u kojoj su rasla djeca iz boljih familija i starili oni što su svoje obitelji učini gorim.

Prekoputa zgrade tuzlanskog zatvora, u dvorištu na raskršću ulica Đure Đakovića i Petra Kočića, početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, rasla je skupina dječaka od kojih će jedan biti heroj, a svi ostali ponosni na njega. Pored Besima Smajlovića i dječaka čija imena danas nose ljudi sa primjetnim brojem sijedih, bila su i dva brata. Amir i Mirza Delibašić. Prvi lider i drugi tihi, neprimjetni, mršavi dječak od kojeg će postati jedan od najboljih košarkaša ovog dijela svijeta i nešto šire. "Da je tada neko došao i pogledao nas, jedini za koga ne bih ni pomislio da će biti vrhunski sportista bio je Mirza", kaže Besim Smajlović dok razgovaramo u noći pred njegov put u Sarajevo. Na sahranu Mirze Delibašića.

Tih davnih godina, dječaci iz ulice što vodi do tuzlanskih teniskih terena svaki su dan razmišljali o novom sportu koji bi mogli trenirati. "Samo je Mirza uzeo reket u ruke." Sredinom šeste decenije "vučijeg stoljeća", dvanaestogodišnji Mirza Delibašić postao je republički prvak u tenisu. Dolazio je iz grada u kojem su igrani za ono vrijeme veliki turniri, u koji su dolazile zvijezde bijelog sporta, gdje je često bilo moguće vidjeti kasnije čuvenog trenera Radmila Armenulića, Tuzlacima poznatog i po tome što je njegovo prezime ponijela pjevačica umjetničkog imena Silvana.

"Onda je umjesto Mirze na neko takmičenje otišao nekakav guzonjin sin i on više nikada nije zaigrao tenis."

Dječaci su opet birali, i izabrali košarku. Kažu, bilo je i onih što su u Amiru prepoznali talenat veći i od Mirzinog, ali brat/lider je bio od ljudi što im ide sve i sve im brzo dosadi. Na prvim treninzima Mirza Delibašić je imao problem s trčanjem: gazio je punom nogom. Dok su drugi radili s loptom, on je istrčavao krugove i učio pravilan brzi korak. "Brzo su shvatili da mi imamo volju, a on nešto što se ne može ni opisati. Kasnije smo išli na sve utakmice i nismo ni navijali toliko za 'Slobodu' koliko za njega. Čuj, naš drug igra u prvom timu, dobije dres i patike džabe... Tako je bilo sve do kraja, svaki njegov koš smo opisivali jedni drugima, a on nam je vraćao tako što nikada, iako je većinu života proveo u Sarajevu, nije prekidao veze s Tuzlom."

Mirza Delibašić je iz Tuzle otišao, ne u Beograd i tamošnji "Partizan", čija ga je uprava tražila, već u sarajevsku "Bosnu", drugoligašku ekipu za koju su bili njegovi roditelji. Sve poslije toga je legenda, prva lekcija iz bolje prošlosti i o jednoj zemlji.

"Možda je Magic Johnson bolji košarkaš od njega, ali kad neko kaže najbolji, ja uvijek vidim njega, Mirzu. Pamtim utakmicu između 'Bosne' i 'Partizana' u kojoj je nakon jedne sudijske odluke došlo do masovne tuče, koju je Mirza posmatrao sa strane. Navečer su ga u televizijskoj emisiji pitali o tome, a on je kazao: 'Sudija je sastavni dio igre, i on može pogriješiti.' Tada je kupio pola Jugoslavije. Prvu polovinu je imao još i prije."

U Tuzli je u opticaju ideja da se nekadašnja ulica Đure Đakovića nazove imenom njenog najpoznatijeg stanovnika. Mirze Delibašića.

Emir Imamović


Čitulja za našeg kralja
Sarajevo će da umre ako djeca naše djece ne budu znala ko je bio Mirza

Piše: Nerzuk Ćurak

Kraljice igara, tvoj kralj te napustio! Otišao je s prijestolja ne povrijedivši nikog karizmatičnim oblikom svoje vladavine. A dugo, dugo je vladao našom Igrom. I kad je bio unutra. I kad je bol isporučila svoj bijesni nalog, tražeći da Naismithovom magičnom izumu kaže zbogom. Da abdicira prije vremena. Da umre prije smrti, pa da onda, na ravnoj nozi s njom vodi dijalog - ko će u pakao - ili ona ili on. Svojim životom nakon prve smrti, o kojoj je svjedočio Slobi Đurasoviću, poručivao je Joeu Blacku: "Ne bojim te se. Čak se ni umiranja ne bojim!"

Drugi život Mirze Delibašića obilježila je volja za umiranjem. Znam da to zvuči surovo, ali Smrt je vidjela znak svog trijumfa u tim neuobičajenim očima i došla je da princa svjetlosti odvede u svoje tamne odaje. Tamo gdje je već odvela Pjevača. Ipak, Pjevač se vratio tog dana, Orfej je zapjevao - Mirza, hvala ti - prije nego što će dva druga, međusobno udaljena jedan lakat lahke zemlje Bare, zauvijek spojiti tranšeja "lirske paučine".

Nama koji se bojimo umiranja ostala su sjećanja. Na Mirzino božansko nadahnuće. Na iskru genijalnosti. Na neponovljivi Eros koji je "igru među obručima" približio poeziji. Ako je poezija drugo ime za savršeni iskaz. Za magiju. Za sintezu duha i tijela kojoj konačno pronalazim pravo ime. Tao fizike.

Tao košarke, to je bio Mirza. Nirvana u rolingu, u dvokoraku, u lažnom prebacivanju lopte oko struka, u asistencijama u kojima je bio nekako odsutan - kao da ga nema, kao da nije u igri - pa ga protivnik i nije mogao vidjeti… Kao da je Tao.

I neka ne bude zamjereno vlasniku ove tuge što hoće jednom pretjeranom i nasilnom hiperbolom da Mirzu smjesti u geografiju šamana i revolveraša; ima smisla jer u svijetu igre Kinđe je imao "orlov dar" - u zoni šuta, u predjelima skoka, Kastaneda je posjećivao našeg kralja. U drugim regijama života Delibašićev dar za totalno davanje bio je izložen onim zimama koje je "lahko poput Mirze" nosio jedino Doc Holiday, onako kako ga je u mome sjećanju oživio Frenk Larami.

Ima tome tri mjeseca kako su se u moje snove o Mirzi ušunjali Kastaneda i Holiday. I onda sam našem sjajnom crtaču Senadu Mavriću u jednoj vožnji do Zetre, gdje "šutamo basket", predložio da napravi strip o Mirzi.

Bio sam grozničavo imperativan - Mavra, moraš to uraditi! Nije da se Senad nije "zagrijao" ("bila bi to prava stvar"), ali ne mogu ni sebi ni njemu oprostiti što smo unaprijed sumnjali da možemo uspješno "zatvoriti finansijsku konstrukciju".

Mirza je zatvorio svoj uspješni život na ovom svijetu. Sarajevo će da umre ako djeca naše djece ne budu znala ko je bio Mirza.

S druge strane, Madrid neće nestati ako okopni sjećanje "na onoga koji je došao i promijenio sve", ali "Real" neće zaboraviti čovjeka koji je kraljevsku formu kluba obojio aristokratskom suštinom. Monarhiji utisnuo pečat otmjenosti. Svjedoče to i izjave igrača i trenera "Reala" o Maestru, kako ga je prozvao "sijeda glava" Lolo Sainz. Mirza je omogućio Madridu da mnogo prije Dražena vidi perfekciju dovedenu do jednostavnosti i jednostavnost dovedenu do perfekcije. "Real" neće zaboraviti.

Neće ni Sarajevo. Ne bi smjelo. Ne može to. A opet… Ko zna…

xxxx

Bio jednom jedan kralj. I imao dva sina. Stariji je, kao u svim bajkama, naslijedio više očevih slabosti. Mlađi je, kao u svim bajkama, naslijedio najbolje od oca. I pronosio njegovu slavu cijelim kraljevstvom. Možda će jednom sportski centar Mirza Delibašić na Skenderiji ponovo biti dupke pun. Možda će Dječak To znati k'o i on. Možda će Učenik nadvisiti svoga Učitelja. I gdje će biti kraj Učiteljevoj radosti kad meleci dođu da mu kažu: "Mirza, onaj tvoj dobar je k'o dobar dan!"


"Real" o Mirzi
Promijenio je filozofiju igre
Mirza Delibašić je u madridskom "Realu" ostavio neizbrisiv trag. Iz španskih listova Marca i El Mundo Dani prenose izjave trenera Sainza te igrača "Reala" o čovjeku koji je "bio zaista impresivan"

Lolo Sainz, dugogodišnji trener "kraljevskog kluba"

- Mirza je bio važan čovjek za mene. Način na koji je igrao košarku u "Real Madridu" je nazaboravan. Došao je iz kluba koji nije bio toliko popularan u svijetu i za kratko vrijeme je promijenio filozofiju igre u velikom klubu kakav je "Real". Zvao sam ga Maestro zato što sam mnogo stvari naučio od njega. Bio je čovjek koji nam je konstantno prenosio svoje znanje. Njegova karizma bila je nevjerovatno jaka. Uvijek nas je volio prijatno iznenaditi - jednog dana je izgovorio riječ paleto (papak, op.a.) i svi smo se smijali. Naučio je briljantno igrati musa (španska igra sa kartama) jer je brzo skontao fol kako se zapravo pobjeđuje.

Mirza je bio veliki igrač sa kojim sam imao odličan odnos kao trener - igrač. Zadnji put smo se sreli u sportskoj sali Raimundo Saporta gdje se okupila stara guardia "Reala". Znao sam da se tada osjećao loše, ali se dobro držao. Tada sam mu rekao: "Mirza moraš se boriti", na što mi je on odgovorio: "Ne, umoran sam. Poginuli su mnogi moji prijatelji, ima mnogo drugih problema u mom gradu. Zato šuti!" Njegovi zdravstveni problemi su počeli još kada je napustio "Real Madrid" i prešao u talijansku ekipu "Caserta". Doktori su mu savjetovali da ostavi piće i cigarete. Kad je počeo rat u Bosni i Hercegovini, zaboravio je da se mora čuvati. Rekao mi je da njegovi drugovi u ratu umiru. Nije se mnogo pazio, ali to je bio njegov karakter i stil života. Sjećam se njegovih riječi: "To je moj život i živim kako hoću."


Mirzin "Real"

Jose Luis Llorente, igrač

- Bio je iznimno inteligentan, sa nevjerovantim smislom za humor i pun ironije. Odlično je razumio naš mentalitet te se znao dobro igrati dvosmislenim riječima. Najbolje je pokazao svoj personalitet kada je našem prijatelju Angelinu, koji se inače brinuo o našoj sportskoj odjeći, pomogao da ostvari svoj san. Angelin je želio kupiti motor. Skupljao je novac i svaki dan je gledao motore. Mirza je to znao i jedne prilike mu je rekao: "Ako nešto završim, kupit ću ti motor." Tri dana kasnije došao je sa novcem i rekao Angelinu: "Ovo je za tebe." Iako je Angelin to htio odbiti, na kraju je morao novac uzeti. Kada je Mirza otišao iz "Reala" u Italiju, rekao mi je: "U budućnosti se želim vratiti u 'Real Madrid'. Ali…"

Jose Manuel Beiran, igrač

- Želio sam doći jučer (9.12.'01). u Sarajevo sa Corbalanom i Brabenderom, ali sam zakasnio na avion. Mirza je bio tehničar kakvog nisam vidio u svom životu. Za njega me zaista vežu samo lijepi momenti i uspomene. Bio je zaista impresivan. Naročito se sjećam kada je "Real" igrao u ex-Jugoslaviji protiv njegove ekipe. Ljudi su svaki njegov potez u dvorani pratili aplauzom. Poslije utakmice, obje ekipe su zajedno večerale. Mirza je stigao malo kasnije. Kada je ušao, u očima prisutnih vidio sam izrazito velik respekt.

Clifford Luyk, igrač i aktualni trener juniora "Reala"

- Bio je ogledalo u koje se trebao pogledati svaki mladi košarkaš koji je želio da nauči igrati košarku. Mirza je prolazio protivnika bez ijednog pogleda. Dominirao je na terenu i to je bilo spektakularno. Možemo reći da je bio Laudrup košarke. Genije.

Jose Biriukov, igrač

- Upoznao sam ga prije dvije godine i mogu samo reći da je jedna od najboljih osoba koje sam upoznao u svom životu: ljubazan, kulturan, društven… Kada je govorio o košarci, bio je ozbiljan. I ako neko zaista želi naučiti da igra košarku, mora vidjeti snimke kako je to Mirza radio. Bio je vanserijski: znao je dominirati na terenu, driblati, zaobići protivnika, trčati…

Emiliano Rodriguez, predsjednik Asocijacije veterana "Real Madrida"

- Mirzu sam upoznao prije dvije godine. Iako se nismo lično poznavali, ja sam imao sliku o njemu jer sam do tada čuo sve najbolje o Mirzi. Prilikom našeg prvog susreta to se i potvrdilo. Prije dvadeset dana smo kontaktirali Mirzu jer smo željeli da ga posjetimo iz Asocijacije i da mu na neki način pomognemo. Rekao nam je da ne nosimo ništa. Posjetu smo htjeli realizirati upravo ovih dana.

Rafael Rullan, igrač

- Uvijek ga se sjećam na isti način. Bilo je takvih napada u igri da je bilo nemoguće proći protivničkog košarkaša. I dok držiš loptu u ruci i razmišljaš šta da učiniš, Mirza je uvijek nalazio način da se izbori za loptu i uspješno završi akciju. Briljantan igrač. Novinari su ga voljeli i često tražili da sa njima razgovara.

Pedro Ferrandiz, igrač

- Mirzu sam upoznao prije dvije godine u Madridu. I odmah sam se uvjerio da je veliki čovjek. Također znam, kada je prelazio iz "Reala" u Italiju da je odbio da uzme novac od "Reala" za jednu godinu, iako je to prema ugovoru imao pravo. To definira osobu.

Prevela: Sandra Ibrahimović


Ode Princ kod Pjevača
Piše: Mehmed Husić

Ovaj protivnik je bio prejak i za njega. Igrao je Mirza Delibašić tu tekmu života već vrlo dugo, uvijek uspješno driblajući neumitnog protivnika, ali bolest je dočekala svojih pet minuta i prljavim faulom poslala ga u bolnički krevet, gdje se gotovo godinu dana i dalje nosio sa smrću. Više nije mogao. Kada su mi u subotu uveče javili da je umro, nije mi pred oči izašao moj vršnjak, još manje virtouz košarke, nego kuštravi dvadesetogodišnjak kako sjedi u kafani "Kvarner" i pije svoju petnaestu coca-colu zaredom, utoljujući žeđ poslije neke utakmice, potpuno nevažne. Ali, svaka je za njega bila ravna najvećem derbiju.

I tada i cijeli život fascinirale su me njegove oči. Uvijek zasjenjene i melanholične, nikada nisu mijenjale neku tajanstvenu dubinu koju su nosile u sebi. I kada se smijao, a bio je veoma duhovit, sklon druženju i zezanciji, činio je to uvijek samo usnama, nikada i očima.

Danas svi nabrajaju njegove uspjehe, zlatne medalje sa olimpijada i svjetskih prvenstava, ali za sve nas i njega samog najznačajnija pobjeda je uvijek bila ona u Grenobleu, protiv italijanskog "Emersona", kada Sarajevo nije spavalo cijelu noć i kada je čekalo svoje ljubimce da se pojave na ulicama grada i pokažu im pehar pobjednika Kupa evropskih šampiona. Na ulasku u prepunu "Skenderiju", gdje su im dodijeljene Šestoaprilske nagrade, Mirza je bio među posljednjim. Uvijek skroman, nastojao je ostati po strani.

Svome gradu (iako je rođen u Tuzli) najbolje se odužio ostavši u njemu dok su ga agresori razarali. Mogao je otići gdje god je htio, ali on je svoja dnevna kruženja između granata i snajpera uvijek završavao u FIS-u, najčešće uz partiju "zinga", jer za "remija" u ovom gradu niko više nije imao novaca. I samo neka mi neko kaže da je rat gotov. Ono što smo ponijeli u sebi razara nas iz dana u dan. Prvo je prije pet dana umro pošteni Mahmut Maho Buljugić, direktor marketinga u "Oslobođenju" više od 30 godina, a imao ih je svega 57. Dok smo se peli na staro sarajevsko groblje Alifakovac, da ga spustimo u mezar, stigla je vijest da je prestalo kucati i plemenito srce prvog sarajevskog ratnog gradonačelnika Hame Kreševljakovića. Kad se njegova dženaza završila, umro je Mirza. Ne može više nikome pod kožu stati ta beskrajna tuga za izgubljenim prijateljima samo u posljednjih nekoliko mjeseci.

Neki su odlazili u snu i neznanju, ali najveći sportista 20. vijeka u BiH znao je šta ga čeka. No, nije popuštao. Uspijevao je pred samu smrt pričati kako je bio ponosan kada je sina Darija vodio u božanstvenu "Sobu slavnih" u prostorijama "Real Madrida", gdje su izloženi svi trofeji kraljevskog kluba, a njegovo ime ispisano zlatnim slovima. Minutu kasnije već bi se prisjećao raznih anegdota i dogodovština, ili na rubu snaga uspijevao u bolničkoj sobi nasmijati se Kemalu Montenu, koji je svim Mirzinim posjetiocima govorio: "Šta mu nosite banane i mandarine, kokuzi. Dajte mu po 100 maraka, bit će mu draže."

I zato, Kindže, pred tobom je ostao samo jedan zadatak: idi i na beskrajnim poljima "vječitih lovišta" nađi Pjevača. I, molim te, Prinče, čekajte nas, doći ćemo!


"Moj Đuras, kakav princ…"
"Dugo se neće roditi, ako se uopće rodi, Andalužanin tako dičan, tako bogat avanturama"… Neka stoji ono Andalužanin - Mirza je bio građanin svijeta

Piše: Slobodan Đurasović

Nema ništa besmislenije od knjiga o ratovima i životima velikih ljudi - niti ratovi, niti veliki ljudi ne mogu "stati" u bilo koju knjigu na svijetu. Pa ipak, i ja sam pokušao ponešto zapisati o Mirzinom životu (Svjetla za daljine), a, evo, ispisujem ove nedorečene redove…

Ako netko očekuje "velike riječi", u ovom zapisu neće ih naći - to može napisati samo onaj koji nije poznavao Mirzu. Jer, od svih izuzetnih ljudi što sam ih sreo u svom životu, Mirza je bio najjednostavniji i najneposredniji: nikada ga nisu interesirale "važne" ličnosti, zato su njegovi istinski prijatelji bili obični ljudi koji su došli do njegovog srca.

Kažem srca - ono je za Mirzu bilo sve.

Mirza je bio i jedan od najinteligentnijih ljudi što sam ih upoznao, naravno - i gospodin, zaista je podsjećao na srednjovjekovnog španjolskog plemića (zemlje čija je srca zauvijek osvojio!) koji je sve izgubio, ali se ponašao kao da se ništa nije dogodilo…

Obično bih ga vidio, prije ove posljednje nesretne bolesti, kako predvečer, sam, sjedi ispred FIS-a: nasmiješio bi se na onaj svoj sjetno-šeretski način i rekao: "Gdje si, Đuras… sjedi da koju pametnu izmijenimo…"

Njemu malo pivo ili "dvije dece" flaširanog vina, meni espresso s mlijekom… O čemu smo razgovarali u tim našim ne baš čestim susretima? Ne o politici, ne o ratu, ne o poslijeratnom Sarajevu, nismo pričali čak ni o (našem) kokuzluku - volio mi je ponešto reći o svojim sinovima, Dariju i Danku, bože, koliko se njima ponosio…

S nježnošću mi je pričao i o Izetu i Dudi, svojim dragim roditeljima od kojih je naslijedio plemenitost i širinu duha, o Slavici

Često smo razgovarali i o zemljama- -gradovima u kojima smo obojica bili, pitao bi me "šta sada pišem"... Ustvari, najviše smo pričali onako, nepovezano i opušteno.

A onda sam ga sve rjeđe viđao ispred Fis-a, dok mi Vahidin jednog jutra nije rekao da je otišao u bolnicu…

Tri puta sam, predosjećajući ono najgore, došao u bolnicu - uvijek je bio u nekom čudnom polusnu, nisam ga htio buditi. Svaki put sam, vidjevši šta je bolest učinila od onog nekada skladnog i vitkog tijela, izlazio iz bolnice očajan i bespomoćan.

Četvrti put sam imao sreće - dočekalo me je ono "gdje si, Đuras"…, glas mu se nije bio promijenio, ali je sa naporom izgovarao riječi.

Primijetio je tugu u mojim očima, zato me pokušavao oraspoložiti:

- Ovo ti nisam rekao u vezi sa knjigom o Vahidinu i meni…

- Ipak ti se nije dopala…

- Ma, nije to, već ono gdje govoriš o meni kao princu… Moj Đuras, kakav princ…

- Trebao sam napisati da si i bio i jesi i više od princa!

Ništa nije odgovorio, samo su mu se oči, uvučene i smanjene, ovlažile.

Zadnji put smo se vidjeli kada sam došao u bolnicu zajedno sa Vahidinom, obradovao se.

Iako je jedva pokretao glavu i ruke, uopće nije spomenuo svoju bolest. U jednom trenutku je, pogledavši prema meni, rekao Vahidinu:

- Manijak… bio i ostao - tako je uvijek, kada bi bio raspoložen, komentirao nešto što je najvažnije u mom životu…

Njegovo tijelo više se nije moglo prepoznati, ali njegov duh je ostao isti.

Mirza Delibašić - košarkaš?

Sve i kada bih bio košarkaški znalac, što bih rekao o arabeskama što je ih je Mirza ispisao u dvoranama širom svijeta…

Možda kako su ga Španjolci zvali: El Monstruo.

Šta reći na kraju ovog skoromnog zapisa? Prije dva mjeseca sam završio rukopis svoje nove knjige Nesanica puteva, na kraju sam, između ostalog, poželio da Mirza i po treći put pobijedi bolest…

Ostavit ću ovo u knjizi, neka to bude neka vrsta zahvalnosti čovjeku koji je bio jedan od onih izuzetnih što ih Bog ponekad pošalje na ovaj naš prolazni svijet da unesu bar malo topline u naša ostudenjela srca.

F. G. Lorca, u svojoj poznatoj poemi Tužaljka za Sanchez Mejiasom, ovako se oprostio od svog prijatelja i čuvenog toreadora koji je, 1935, poginuo u areni: "Dugo se neće roditi, ako se uopće rodi, Andalužanin tako dičan, tako bogat avanturama"…

I ja ću se, u ime svih onih što nose Mirzu u srcu, ovom strofom oprostiti od Mirze.

Neka stoji ono Andalužanin - Mirza je bio građanin svijeta.


Priča o Mirzi
Mirza jasno vidi i hladno komentira ono što se ovdje događa. Pa, kada o Bosni - o njenom spasu i o njenoj budućnosti - govori, on nema na umu politiku, nego ljubav, ne govori on o državnim institucijama, već o, za njega, veoma precizno definiranom MI; "Ovu će zemlju spasiti ljudi čistoga srca, a ima nas dovoljno", kaže

Piše: Semezdin Mehmedinović

Poslije nastave svraćali smo u kafanu "Tenis", gimnazijsko sastajalište. Na terasi su bile narančaste plastične stolice koje se užare od sunca; na njima sjedimo, pijemo kokakolu i gledamo na redove teniskih igrališta koje razdvaja uredno njegovana živa ograda, zeleno šiblje. Ne sjećam se da li smo to pominjali, ali smo imali svijest o tome da je na jednom od tih terena igrao pionirski prvak Bosne i Hercegovine u tenisu Mirza Delibašić. Bješe u tome nekog adolescentnog ponosa zbog našeg čovjeka uspješnog tamo, u bijelom svijetu. Bilo je, naravno, i tipičnih provincijalnih rituala: Gajo, profesor fizičkog, deset minuta nas drži u vrsti poredane, u hladnoj fiskulturnoj sali, da se mrznemo, i prijeti svakome onome ko je riješio da postane vrhunski sportista da tada mora nositi barem dres viška u torbi ("Jer je na onom košu Mirza toliko trenirao da je u toku dana mijenjao nekoliko atlet-majica", govorio je).

U Tuzli, koju ja pamtim, Mirza je bio legenda u najčistijem značenju te riječi, sa pomalo patetičnim odnosom grada prema svom heroju. Taj odnos je, na neki poseban način, veličanstven, i čistiji od sarajevske verzije legende, u kojoj je Mirza institucionaliziran putem songova o njemu, televizijskih spotova… glamura koji uz zvijezde ide. Kada je Delibašić na Olimpijadi u Montrealu odbio - i u tome ostao usamljen - da raskine ugovor s "Pumom" zato što je "Adidas" ugovorom nudio petsto dolara više, i ostao u "Puma" patikama, u Tuzli je identifikacija sa njegovom gestom bila tolika da je još domišljena priča o tome kako je on odbio da oblači oficijelnu odjeću jugoslavenske reprezentacije, pa izašao šetati gradom u majici na kojoj piše Tuzla. Ali, to je odnos obostrane iskrenosti; puno je topline u načinu s kojim Delibašić, danas, govori o Tuzli. Sasvim je razumljiva ta toplina, možda je puki zavičajni patriotizam, ali to je ona nježnost za koju vjeruješ da ti se samo tamo, u tvojoj kafani, u nekom "Tenisu", može dogoditi da, u sunčano majsko popodne, na tvoju ruku sleti bubamara.


Sarajevo ratne '93: Mirza, Danko i Kemo Monteno u društvu branilaca grada

Mirzina tuzlanska priča govori o zaboravljenom moralu. Njegov otac je bio gimnazijski profesor i dao je otkaz na svom poslu, preselio se u medicinsku školu, kada se u gimnaziju upisao njegov sin, Mirzin stariji brat, e da neko ne bi pomislio kako će se tom srednjoškolcu gledati kroz prste zbog oca profesora. Mirza je imao 13 godina kad su se u gradu pojavile samoposluge. I, sad, u skladu sa imenom tih novih prodavnica - i kao pravo dijete komunizma - uđe, napuni džepovi i izađe napolje. Uvečer dolazi kući i nalazi ublijedjelu majku ("Zbog tebe nam je dolazila milicija", kaže ona), koja ga uputi ocu. Otac leži na kauču, nudi ga da sjedne do njega na stolicu; Mirza sluti rasplet, sjeda trudeći se da bude izvan dometa očeve šake. A onda uslijedi takav šamar da je on do osamnaeste godine hljeb i druge potrepštine kupovao isključivo u granapima, preko pulta. Pet godina nije prešao vrata samoposluge.

Tako skrojenog morala, on ima otpor prema svakoj vrsti laži. A ljudi, nažalost, tako rado lažu, ne shvatajući kakve sve posljedice može imati laž ("Sve je počelo od neke male laži koja se počela uvećavati i umnožavati i tako je došlo do rata", kaže). Mirza ne taji da je doživio delirijum tremens i kaže da svi govore o bijelim miševima koje su u tom stanju vidjeli; a to nije tako; ne vide svi isto. I to je laž. Delirijum tremens je stanje u kojem se ima puna svijest o ljudima u svojoj okolini; gledao je na zidu ekran i, oprezno, da društvo s kojim je sjedio ne navede na pogrešne zaključke, na tom je monitoru mijenjao kanale sve dok nije našao neki od filmova Serđa Leonea koje je, u to vrijeme, rado gledao.

Sa lažima prestaju prijateljstva. Bit će da je to razlog što je Mirza toliko voljen čovjek. Cijeli stol prati Kemu Montena; i Mirza Delibašić, također, nadahnuto gestikulira i pjeva pjesmu "Mirza, hvala ti…". Da on šuti dok traje pjesma o njemu, to bi bila obmana, ili bi to, naprosto, odavalo osobu taštu i nezanimljivu. Ovako, nema obmane. Zato je Vejn Brabender, kada se Mirzi dogodila nesreća u Italiji, već sutradan došao u bolnicu; zato je on, kada je na početku rata, uspostavljen televizijski most Sarajevo - Madrid, svoj razgovor s Kinđetom završio uplakan.

Mirzina sarajevska priča je priča o prijateljstvu. Ima tome nekoliko godina, prolazio je kroz neku depresivnu fazu, budio se rano ujutro, umorniji nego je zaspao; tako je na praznoj ulici zaustavio taksi i rekao: "Vozi kod Sultana." Taksist mu je odgovorio da ne zna gdje je to, a on mu objasnio put i dao mu savjet koji je bio cijena te vožnje; taj savjet glasi: "Ako nekada budeš loše ko što sam ja loš sada, odi kod Sultana. To je čovjek koji najbolje na svijetu umije da sluša."

E, sad, kako nekome ko ima takav otpor prema svakoj vrsti laži, pada priča beogradskih medija o tome da je Mirza Delibašić mudžahedin ili da je konvojem Dječije ambasade pobjegao u Moskvu. On je u vojničkoj uniformi bio svega jedanput: nakon što je s prijateljem proveo ugodnu noć u ćaskanju, uz vino, obukli su pancirke, šljemove, zaprtili puške i pod punom ratnom opremom zakucao je na vrata "Fisa". Ko je? Policija, otvaraj. Kad je ušao, na sol je stavio flašu viskija, flašu vina, raspakovao šteku i cigarete razbacao prijateljima: "Ja sam Djed Mraz." S istom je, vjerovatno, radošću, u jedno madridsko jutro, Angelu, oružaru "Reala" koji je obožavao motore a mučio se sa svojim svakodnevno mu popravljajući kvarove, poklonio koverat sa novcem za novi motor. To je tipična bosanska radost u darovanju. Mirza je Bosanac ("Moja žena je Bosanka i moje dijete je Bosanče", kaže). Najviše njemu zahvaljujući, Bosna je - otkad je u Jugoslaviji bila - postigla svoj kulturni i politički legitimitet 1979. godine, kada je "Bosna" osvojila Kup evropskih šampiona. Zbog toga je prirodna, a istovremeno i fantastična, njegova odluka da, na poziv "Reala" da sebe i svoju porodicu iz ratnog Sarajeva evakuira za Madrid, ne otputuje. Ostao je tu, "sa svojim borcima", s poštovanjem za svaki trenutak života; jedne je večeri, za kafanskim stolom, dok je - na njegov nagovor - Zlaja Arslanagić pjevušio Noćas mi se snilo, prepričavao, a zapravo homerovski recitirao svoj san iz protekle noći. O tome kako su mu, u san, došli sinovi da ga pitaju. Svaku patetičnost cijeloj situaciji je pobrisala posljednja rečenica, pitanje koje mu šestogodišnji sin postavlja: "Jelde, tata, da je situacija u Bosni - zajebana?" Taj Mirzin lirizam, odnos prema prijateljima, ima neku antičku dimenziju; on jasno vidi i vrlo lucidno komentira ono što se ovdje događa. Kada o Bosni - o njenom spasu i o njenoj budućnosti - govori, on nema na umu politiku, već ljubav, ne govori on o državnim institucijama, već o, za njega veoma preciznom MI; "Ovu će zemlju spasiti ljudi čistog srca, a ima nas dovoljno", kaže.

Mirza je čovjek čistog srca i valjda se zbog toga ne uspijeva osjećati strano ni na jednom mjestu na Zemlji. Pitao sam ga da li se osjećao strancem u Španiji. Da, dok nije naučio jezik. Sad je, dakle, u Sarajevu. To je veoma mnogo za ovaj grad. To je veoma mnogo za ovu državu. To mnogo znači i za Tuzlu, grad koji tone i koji je pojeo svoja stepeništa, a, eto, zna da se bori. Važno je da ovdje, sada, postoje ljudi pouzdani, oni koji u krajnjem slučaju dobijaju opklade kao Mirza Delibašić, Kinđe, koji se na Svjetskom košarkaškom prvenstvu u Moskvi, u zadnjim sekundama utakmice sa Brazilom - bacajući slobodna bacanja koja treba da odluče pobjednika - opkladio s Mokom Slavnićem u stotinu dolara da će od tri bacanja pogoditi prva dva. Tako je i bilo.

(Dani, broj 5, decembar 1992.)


Kinđetov roling
Bio je najbolji "Bosnin" igrač, često i jedini; tim je uz njega rastao, od loših, običnih, darovitih i nedarovitih Tanjević je stvarao košarkaše, samo od njega, činilo se, nije. Kinđe je, otkada pamtim, bio isti

Piše: Miljenko Jergović

U Burkini Faso, jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, običaj je da se ljudima ne govore loše vijesti. Umre li čovjek, to se prešućuje rodbini i prijateljima i čini se sve da što dulje žive u iluziji da je živ onaj kojeg više nema. Dozvoljeno je i lagati, samo da se drage spasi od loših vijesti. U Burkini Faso nikome se ne pišu nekrolozi, a o mrtvima se govori kao da će evo sad naići ili kao da su na nekom dalekom aerodromu i čekaju avion da ih vrati kući. Lijepo bi bilo biti Burkinjanin i ne spominjati ono što riječi ne mogu popraviti.

Noć je pred Dan oslobođenja Sarajeva, godina 1979. i svi gledamo direktan prenos iz Grenoblea. Teku posljednje sekunde utakmice, tri je razlike za "Bosnu", prednost koju "Emerson" nikada neće stići. Gledam u crno-bijelu sliku televizora koji se zvao Ambasador i nisam svjestan da ću ovo zauvijek pamtiti. Bit će u životu važnijih stvari i većih događaja koje ću zaboraviti, bit ću i sretniji nego te večeri, ali malo šta će mi ostati, iz slike u sliku, iz trenutka u trenutak, kao čist doživljaj, cijeli i jasan. Nešto se u mozgu tako posložilo, proradila je neka kemija, i bilo je tako. Četrdeset pet koševa Žarka Varajića, Radovanovićevo hrvanje s Dinom Meneghinom, poderani glas Boše Tanjevića, Kinđe... Bio je to vrhunac njegove karijere, premda je tek navršio dvadeset petu. Ništa što se dalje bude događalo, nijedna pobjeda, neće biti veće od Grenoblea. Već pet godina bio je najbolji "Bosnin" igrač, često i jedini; tim je uz njega rastao, od loših, običnih, darovitih i nedarovitih Tanjević je stvarao košarkaše, samo od njega, činilo se, nije. Kinđe je, otkada pamtim, bio isti. Velik i u lošim utakmicama i među igračima za koje nitko nije vjerovao da će postati prvaci Europe. Netko drugi bi iz te "Bosne" još 1975. ili 1976. otišao u "Partizan" ili "Crvenu zvezdu", igrao s gotovim košarkašima, Kićanovićem, Dalipagićem, Slavnićem, Kapičićem..., ali Mirza Delibašić to nije učinio. Umjesto da ode u veliki klub, on je maloga stvorio prvakom Europe. Ne znam da je ikada jedan igrač bio tako važan.

U razredu bi se svakoga ponedjeljka prepričavalo koga je u subotu Kinđe uzeo na roling. Istu fintu ponavljao je po desetak puta u svakoj utakmici i skoro uvijek bi upalila. Okrenuo bi obrambenog igrača, obično blizu aut-crte, s lijeve ili s desne strane, digao se na šut i pogađao. Desetak godina kasnije bila bi to tri poena. Taj leđni roling, koji je Kinđe izvodio prvi u Europi, pokušavali su naučiti svi provincijski šuteri tog vremena, ali nije im išlo. Bježala im je lopta, sudija bi svirao krivo vođenje, zabijali su se u protivnika ili bi, ako slučajno sve dobro izvedu, promašivali koš. Dragan Kićanović, autentični košarkaški genije, i standardni član najbolje reprezentativne petorke u jugoslavenskoj povijesti, nikada nije pokušavao kopirati Kinđetov roling. Bio je pametan i bilo mu je jasno da ga ne može izvesti na isti način. Ta mekoća pokreta, tijelo koje klizi iznad parketa jednako sigurno i logično kao što ptica leti, bila je ono po čemu se Mirza Delibašić razlikovao od svih košarkaša koje sam u životu gledao. Jednom sam mu, u zimu 1992., plašeći se malo da ga ne uvrijedim, rekao da me taj njegov roling podsjećao na balet. Pogledao me je u oči, skužio da mi ne pada na pamet provaljivati ga, i mirno rekao: "Pa da, prvo sam vježbao balet, a onda počeo igrati košarku!" Mislio sam da se zeza. Poslije su mi drugi rekli da je Kinđe stvarno vježbao balet.

Bila su to vremena kada je naša, balkanska, prepotencija imala nekog uporišta u stvarnosti. Dobro smo živjeli, vjerovali smo da nam je zemlja najbolja i najpravednija na svijetu i rado smo radili folove od tuđih slabosti. Ona Kićanovićeva i Slavnićeva odbojka u europskom finalu protiv Rusa 1977. vrtila se svake sedmice na špici sportskoga pregleda, kao vrhunac našega ruganja svijetu. Našoj svadljivosti nije bilo granica, ni potrebi da ponizimo svakoga koga smo u stanju pobijediti. Zapravo, nije nam bilo jasno zašto bismo i pobjeđivali ako se nakon toga nećemo rugati. Ono što smo pokazivali prema vani, demonstrirali smo i jedni drugima, na domaćim terenima i u lokalnim obračunima. Ali Kinđe je bio iz neke druge priče. Bez cirkuskoga dara i potrebe da razveseli naciju, on je igrao svoju igru, jednako pristojan u pobjedi i porazu. Zato njemu nisu zviždali u Zadru, Beogradu ili Zagrebu i zato je on, uz Krešu Ćosića, bio onaj mirni, tihi i dobri igrač generacije. Ako je i bio jugoslavenska zvijezda, to je bilo uvijek i samo zbog košarke. Došao je iz svijeta fino odgojene djece.

Osim njega ne znam više nikoga koga Sarajevo nije pokušalo osporiti. I pritom je svu veličinu pokazao u ovome gradu. Svi drugi mogli su biti šupci i papci, lopovi, prevaranti i foleri, bilo da se radilo o Bregi, Papetu, Berberu ili Indexima, samo za njega nitko nikada nije rekao da je loš košarkaš i da je budala. Da se Michael Jordan rodio u Sarajevu, puno bi gore prošao. Da je Picasso bio naš, već bi ga pola grada smatralo trećerazrednim molerom i teškom varalicom. Samo je Kinđe mogao izbjeći takvoj sudbini. Nije ga nosilo to što je bio čudesan košarkaš, veći nego što su rezultati njegovih ekipa mogli pokazati, nego to što je bio i ostao iznimka od mentaliteta. Fini čaršijski gospodin, kojega je jače obilježilo ono što je ponio iz roditeljskoga doma, nego sav sjaj velike karijere. Samo je takav mogao fascinirati baš cijelo Sarajevo, premda je malo vjerojatno da su ljudi bili svjesni razloga.

Naši Amerikanci često govore: "Nema više onog Sarajeva!" Čovjeka te riječi nerviraju, pa nema razumijevanja za činjenicu da se njima ljudi koji žive daleko pokušavaju osloboditi neke svoje muke. U posljednjih šest mjeseci su Pimpek, Daco i Ilija Ladin napravili ono zbog čega povjerujem da i u takvim utjehama ima smisla. Otišao bih u Burkinu Faso, pa čim me netko pita šta je sa Kinđetom, da znam šta ću mu reći.


Arhiva Dani
236

 

Ažurirano Ponedjeljak, 08 Prosinac 2008 09:21