A A A
Srijeda, 26 Lipanj 2019
Ramazan Kao Predah PDF Ispis E-mail
Autor Aziz Kadribegović   
Petak, 05 Rujan 2008 14:06

Ramazan kao predah

slikaIako postoji ona doskočica (ili poskočica!) “čovjek nije ‘tica”, što je i naziv jednog igranog filma, činjenica je da mnogi od nas, dakle oni koje sve trpamo u kategoriju ljudi, sve više liče na ptice-trkačice, one, dakle, kojima krila služe samo da njima održavaju ravnotežu na zemlji ili da eventualno zagrijavaju tijelo u zimskom periodu a nikako da bi se mogli vinuti u nebo, u smisao leta, u ono što pticu, na kraju krajeva, ipak čini pticom.

Naravno, naša krila su naš duh i naša vjera, naš moral i naša ljubav, ono što nam daje smisao, volju, želju ili nadu, ono što uspostavlja ravnotežu na Ovom svijetu i nadu u Bolji svijet, ono što nas čini odabranim bićima kod svoga Gospodara, bićima koja su na svoja krhka pleća preuzela Allahov amanet, postavši halife na zemlji.


Nedavno sam u jednom časopisu pročitao jednu priču o jednom pješačkom prijelazu, kakvih kod nas, kao što je poznato, ima na hiljade, ali čija se uloga ili funkcija iz dana u dan sve više bagateliše, sve više briše - i stvarno i metaforično. Helem, priča jedna osoba kako se zaustavila pred jednim takvim prijelazom (što znači da je bila u autu, vozila auto) jer je vidjela dvije starije osobe kako su haman zakoračile da prijeđu na drugu stranu ulice. I kad je auto, uz škripu kočnica, stao, pomenuti pješaci su, umjesto da požure, jer auto čeka, a u njemu, naravno i nervozni vozač, maksimalno usporili, sve nogu pred nogu, kao da su sami na svijetu i kao da imaju koliko hoćeš vremena koje ih ninašta ne obavezuje. Pa i na sirenu automobila gotovo se nisu ni osvrnuli: “Jedva sam, kazao je ovaj vozač, u sebi smogao suzbiti bijes i očitu provokaciju da ne dam gas i jurnem pa - kud puklo da puklo!”


“A jesi li pomislio da te Bog iskušava i da ti je poslao upravo to dvoje starih kako bi provjerio tvoje strpljenje, dao ti šansu da predahneš, da dođeš sebi, da se sačuvaš od moguće nesreće koja bi možda uslijedila da si nastavio voziti takvom brzinom i u takvom nervoznom stanju”, upitao ga je njegov sabesjednik navodeći mu suru El Asr, u kojoj Allah, dž.š., kaže kako je svaki čovjek na gubitku osim onoga KOJI VJERUJE i DOBRA DJELA ČINI i KOJI PREPORUČUJE ISTINU i PREPORUČUJE - STRPLJIVOST!


Preporučuje - strpljivost. Allah je sa strpljivima, kaže Kur’an.
Ne treba posebno naglašavati kako smo svi mi, u ovom furioznom vremenu, bez obzira da li bili u automobilu ili nekom drugom prijevoznom sredstvu ili na svojim nogama (koje su sve manje u upotrebi) “pod gasom”, pod pritiskom i bez upotrebe bilo kakvih “stimulativnih” sredstava (o onima koji su još pri čašici, drogi i sl. da se i ne govori) a to znači da smo poput one ptice trkačice koja bezglavo juri pustnjskim predjelima, a da često ne zna ni kuda juri ni zašto tolika jurnjava. U toj trci često projurimo mimo svog života, a kada toga postanemo svjesni, povratak je ili bezizgledan ili apsurdan. Život je jedan i ako ga ne “istrčimo” kako valja, “popravak” će teško uslijediti. Bez obzira šta i koliko posjedovali.


Ovih nekoliko lamentacija upriličio sam u povodu nastupa ovogodišnjeg mubarek mjeseca ramazana, mjeseca u kome se muslimani, po odredbi Gospodara svih svjetova, od sabaha do akšama dobrovoljno i svjesno lišavaju jela, pića, tjelesnih dodira, kao uostalom i svega onoga što je zabranjeno i pokuđeno, a to znači čine svojevrsni odmak, zid ili izolaciju od nekih stvari koje su (gotovo po inerciji) bile imanentne u toku cijele godine. Ramazan je, figurativno govoreći, vrijeme kada čovjeku - toj ptici trkačici počinju rasti krila, kada ih ona, zapravo počinje osjećati i pokušavati da ih, barem u nekim slučajevima, upotrijebi, kako bi se koliko-toliko odvojila od zemlje i vinula u prostranstvo leta. U nebo.


Šta hoću da kažem?
Hoću da kažem kako je današnji čovjek naprosto ogreznuo u zemlji i zemaljskim (čitaj: tjelesnim) potrebama i prohtjevima. Materijalizacija, vesternizacija, merkantilizam, obuzetost profitom, karijerom, položajem, svim onim “dopinzima” savremenog svijeta čine od njega nezajažljivog “gutača” čija glad nema kraja, čija je utroba nezasita.


Zato dolazak ramazana za muslimana, pored svih vrijednosti koje su apostrofirane kur’anskim i hadiskim tekstom, i o kojima se uglavnom godinama govori na isti način, ima i tu vrijednost koja postaje sve izraženija kako vrijeme prolazi i kako se dešavaju sve ove silne turbulencije sa čovjekom u središtu, naime vrijednost specifičnog znaka STOP! Znaka ZAUSTAVLJANJA, PREDAHA, POGLEDA U SEBE i NIZ SEBE, POGLEDA, konačno, U NEBO, u sve ono što taj pojam znači ili bi mogao značiti.


Odreći se jela i pića i svega zabranjenog u ime svoga Gospodara i time očitovati svoj iman, pretvoriti svoje biće u bivstvo sa svrhom i smislom, veličati svoga Gospodara i zahvaljivati mu na onome što ti je dao i što će ti dati i na Ovome i na Onome svijetu, očistiti svoj post sadekatul-fitrom i imetak zekatom, pomagati i solidarisati se sa ljudima koji su potrebni pomoći, osjetiti duh zajedništva, kosmički duh ljubavi Tvorca prema svojim stvorenjima, biti dio kosmičkih dešavanja i njihove ramazanske harmonije, zadobiti novu snagu duha i snagu vjere, otklanjajući na taj način dunjalučke zablude i prepreke na ovom kratkom ovozemaljskom putu, ima li veličanstvenije ponude čovjeku, ima li veće milosti koju Njegov Gospodar izliva na njega i svijet u kojem živi..
Ramazan je dakle taj semafor pred kojim se moramo zaustaviti, ali bez nervoze, naoružani strpljenjem, postom, ibadetom, zahvalom i molbom Allahu, dž.š., kako bismo osjetili da nam rastu ona krila koja će nas, bar za trenutak, odvesti, za mnoge, već zaboravljenim predjelima, predjelima duše, predjelima iskona, istinskog duhovnog zavičaja. Ramazan je ta blagoslovljena rijeka, voda u kojoj ćemo sprati svu prljavštinu ovoga svijeta, u kojoj ćemo se i duhovno i tjelesno očistiti i osvježiti, naravno pod uvjetom da razumijemo i prihvatamo njegove fadilete, njegove darove.


Jer, za neukog čobana i najskuplji dijamant će izgledati kao običan kamen! Ramazan je taj zdenac koji Milostivi spušta svome robu, u kome se nalaze sve najveće blagodati i milosti ovoga svijeta: “Kada bi moj ummet shvatio šta je ramazan, poželio bu da čitava godina bude poput ramazana”, kaže se u hadisu.


A ummet u trci, u tempu koji je sam sebi nametnuo, kao da sve manje shvata šta je ramazan, pa smo, nažalost, pored svih drugih iskušenja, u situaciji da u ramazanu ili neposredno prije njega, već godinama, prisustvujemo međusobnim krvoprolićima i ratovima članova ummeta, bez obzira bilo to u Palestini, Iraku, Sudanu ili na drugim mjestima. Da nas Allah sačuva i zakloni svih tih i sličnih dešavanja.
U pismu koje je ovih dana došlo našem fetva-eminu izvjesni Č.Š. iz Goražda, kojemu su otkazala oba bubrega i koji svakog dana u procesu dijalize prima u stomak (pomoću drena) osam litara vode, pita da li je dužan postiti i da li on može sa takvom dijalizom postiti? Treba li ikakav komentar ponašanja i shvatanja ovakvih, slobodno možemo kazati, izuzetnih vjernika.


Za razliku od mnogih koji su zdravi kao dren a koji, nažalost, neće osjetiti čari ramazana, sve njegove vrijednosti, sve njegove darove, sve njegove milosti. Milosti Allaha Uzvišenog.


Oni se neće ni na tom, ramazanskom, semaforu zaustaviti.
Ali, to je njihov izbor.

P.S.
Ramazan mubarek olsun, braćo i prijatelji!

Aziz Kadribegović