A A A
Nedjelja, 15 Rujan 2019
Godine zaboravljenih i nekažnjenih zločina PDF Ispis E-mail
Autor Bosnjacka Dijaspora   
Nedjelja, 23 Ožujak 2008 15:31


Prema svjedočenjima preživjelih Bošnjaka, od aprila do septembra 1992. godine, u sistematskoj torturi paravojnih jedinica podržanih pješadijom i artiljerijom JNA, ubijeno je 3000 žena, djece i staraca. Na 117 lokacija nađeni su posmrtni ostaci žrtava, od čega je 620, do sada, identifikovanih osoba. U genocidu, etničkom čišćenju, uz sistematska silovanja djevojčica i žena iseljeno je 90 posto muslimana. Minirana je stogodišnja džamija u gradu i porušene sve džamije u selima Zaklopača, Drum, Piskavice, Pijuci, Durići, Džamdžići, Cerska, i mnogim drugima, odakle su protjerani Bošnjaci.

 

Bosnjacka Dijaspora - Broj 47. Amir Topčić, Nedim Salaharević i Damir Kičić 14. septembra 1992. godine bili su najstariji muškarci deportovani kroz vlasenički kazamat „Sušica“ na tadašnju slobodnu Kladanjsku teritoriju. Amiru je bilo dvanaest, a Damiru i Nedimu po trinaest godina. Prošli su kroz minska polja na liniji razgraničenja i sa zebnjom se sjećaju najstrašnijih doživljaja iz djetinjstva. Danas, kao odrasli ljudi, ogorčeni su jer se počinitelji najmonstruoznijih zločina i dalje šetaju slobodni. Neke sreću kada, urijetko, odu u Vlasenicu, druge viđaju u institucijama i uniformama. Kažu kako je nedavno hapšenje Dragana Bastaha-zvanog Car, Gorana Viškovića, poznatijeg kao Vjetar i Veljka Bašića mali pomak, poslije petnaest godina, u rasvjetljavanju najstrašnijih ratnih zločina počinjenih u Vlasenici 1992. godine. U ekskluzivnoj ispovijesti o ovim dešavanjima ispričali su svoje doživljaje i potresna sjećanja.


-Otac me je za ruku poveo sa sobom u stanicu policije da se prijavi i provjeri zašto ga danima traže razne patrole. Otišao je sa Sretom Lakić-em i Zoranom Obrenovićem. Ostao sam ispred stanice policije da ga sačekam. Nije se vraćao dugo i počeo sam plakati. Izašao je Sreto Lakić, opalio mi šamar, opsovao i otjerao me kući. Oca nisam poslije toga vidio niti znam za njegovu sudbinu – ispričao je Damir Kičić sjećajući se tog strašnog 28. augusta 1992. godine, kada je ostao bez oca. Damirov brat Galib, kome je tada bilo sedamnaest godina, ostao je u logoru Sušica i ne zna mu se za sudbinu.

-Oko tri sata ujutro 13. septembra Ignjat Kraljević, Miodrag/Mićo Koroman i još trojica sakupili su Bošnjake koji su još ostali u svojim kućama. Razvaljivali su vrata i pobili sve koji nisu otvorili. Oni koji su otvorili vrata svojih kuća, sakupljeni su i odvedeni u logor Sušica. Mićo je ušao kroz razbijeni prozor na ulaznim vratima naše kuće. Izveo je moju majku, brata, mene i žene koje su se s nama skrivale. Poveli su me sa sobom da idemo od kuće do kuće. Pred mojim očima su ubili Omera Džamdžića i njegovu ženu Galibu, Almasu Dautović, Hasana i Zumru Salaharević, Seniju Osmanović, kojoj je bilo više od 90 godina. Kada su Seniji upali u kuću, galamila je što ulaze obuveni i što je uznemiravaju.

Almasa Dautović je bila ranjena u glavu i davala znake života. Koroman je hicima iz puške dokrajčio pred mojim očima – ispovijedio se tadašnji trinaestogodišnjak Damir Kičić. Vidio je kada je Koroman odveo njegovog daidžu Muju Karića, te Muju Patkovića i Almira Dautovića. Traume zbog ovih, očima dječaka viđenih zločina, ostavile su traga na ovog mladića. Još veću traumu njemu i njegovoj porodici izaziva istina da njegov otac i brat nikada nisu pronađeni, niti se zna gdje su ubijeni. Prvi put je javno progovorio u ovoj ispovijesti. Kada je došao na slobodne teritorije, te 1992. godine, dao je nekome izjavu. Od tada ga niko nije pozvao da svjedoči. Još više je ogorčen što se poslije petnaest godina sporo razotkrivaju zločini, kažnjavaju zločinci i ekshumiraju masovne grobnice u kojima je stotine još neotkrivenih žrtava.


-Dragan Bastah mi je nišanio škorpionom u potiljak kada me jednog dana zatekao kako igram košarke u dvorištu. Primijetio me, zaustavio se svojim vozilom, istrčao i pitao koga ima u kući. Stajao sam ukopan pred njim, kada mi je naredio da se okrenem prema lipi u našem dvorištu. Osjetio sam cijev pištolja na potiljku i čuo kada je škljocnulo. -Imaš danas sreće – rekao je i ostavio me na miru – ispovijeda se Nedim Salaharević. Njegovom bratu Edinu, jugoslovenskom košarkaškom juniorskom reprezentativcu, tada devetnaestogodišnjaku, Bastah je zaprijetio da nikada neće izaći iz Vlasenice je živ. I nije. Ostao je u logoru Sušica zajedno sa ocem Muhamedom. Za njihovu sudbinu ne znaju ništa.


-Gledao sam kroz prozor u kupatilu kako u susjednoj kući Bastah siluje šesnaestogodišnju djevojčicu. Silovao ju je na balkonu. Dovodili su djevojčice od dvanaest godina. Orgijanja su trajala noćima i danima. Kada su me poveli iz logora u deportaciju, on me je otimao iz majčinog zagrljaja uz prijetnju da će me ostaviti: - Za trigodine će on postati Alijin vojnik, govorio je. Nakon ubjeđivanja moje majke koja je, plačući, govorila kako me neće ostaviti, i da se jedan Arkanovac tada nije usprotivio Bastahu, ko zna šta bi sa mnom bilo – govori Nedim Salaharević. Ni njega nikada niko nije zvao da svjedoči o onome što je vidio i proživio. Istražne radnje teku sporo, a ratni zločinci su sve više sigurni da nikada neće odgovarati za ono što su počinili. Amir Topčić je pozvan da svjedoči o dešavanjima koja je vidio očima dvanaestogodišnjaka u Vlasenici 1992. godine. Tužiteljica mu je, u pozivu, naložila da dovede i svoju majku Aišu, koja je ostala u logoru Sušica, jer nije željela ostaviti muža Abdurahmana i sina Seida. Amirovog brata Sulju su odveli Elvis Đurić i Dragan Bastah-Car nekoliko dana prije potpunog etničkog čišćenja Bošnjaka iz Vlasenice, kada su sakupljali muškarce iz ulice jer je na ratištu poginuo njihov saborac, izvjesni Kalimero.


-Goran Višković je odveo Ahmu Klempića u junu dok je popravljao trafo stanicu. Njegovi posmrtni ostaci su nađeni 2003. godine u masovnoj
grobnici koja je ekshumirana u Vlasenici. Sa dvije sestre sam deportovan u Kladanj i za roditelje i braću ne znam ništa. Sporo se sve ovo dešava. Ratne zločince često viđam. Drugi su pobjegli iz Vlasenice, i ko će odgovarati ako se radi nakaradno – kaže Amir Topčić. Na poziv da svjedoči još se nije odazvao. Iz Tužilaštva BiH mu je upućeno izvinjenje zbog načinjenih grešaka, ali je obeshrabren površnim istragama i detaljima koji vode istrage u pogrešnom smjeru.
Takva praksa je i doprinijela sadašnjoj situaciji da je za zločine u Vlasenici odgovarao u Haškom tribunalu jedino Dragan Nikolić-Jenki. Na sudu bi se uskoro trebali pojaviti nedavno uhapšeni Dragan Bastah-Car, Goran Višković-Vjetar i Veljko Bašić. O ostalima se skoro i ne govori, a kamo li nagovještava njihovo skoro Topčić, Nedim Salaharević, Damir Kičić i hiljade vlaseničkih Bošnjaka očekuju istinu o svojim najbližim, rođacima, prijateljima i poznanicima, čiji posmrtni ostatci nisu još ni pronađeni. Zato su odlučili o tome javno govoriti da potaknu one neodlučne da iznesu svoja iskustva i posvjedoče o strašnim zločinima.

Vlasenički Bošnjaci su, svojevremeno, pokrenuli inicijativu za izdvajanje ove općine iz Republike Srpske. Jedan od ključnih razloga su desetine nesankcioniranih zločinaca koji i dalje drže ključne funkcije, a nadležne institucije ne čine skoro ništa da se oni uklone iz javnog života i sa slobode. Problem je što je ova općina od rata tamni vilajet i povratak u Vlasenicu, od svih podrinjskih općina, traje najsporije, upravo zbog počinjenih zločina i nekažnjenih zločinaca koji čine sve se povratak Bošnjaka uspori i onemogući. Kada nema Bošnjaka u Vlasenici se ništa ne može promijeniti na bolje.


Hazim Karić

 

Svjedoci
-Zbog svega što su proživjeli, i svjesni činjenice da se ratni zločinci ne kažnjavaju, mnogi svjedoci ne žele govoriti o svojim ratnim iskustvima. Ne žele uprijeti prstom i imenovati zločince. Ne smiju se odlučiti na takav postupak jer se dželati nalaze na slobodi. Ko će zaštiti svjedoke, ako sreću zločince na ulici. Ja sam na ulici u Tuzli sreo, nekoliko godina poslije rata, čovjeka koji je bio u jedinici koja je počinila najstrašnije zločine. Kada sam ga pitao šta je sa grupom Bošnjaka koje su odveli njegovi saborci, a među njima je i on bio, rekao je kako su pobijeni na Debelom Brdu. Poslije toga ništa – sa neskrivenim ogorčenjem govori Damir Kičić.

 

Majčina patnja
-Ne mogu više podnijeti da moja majka svakoga dana sve više pati jer ne zna ništa za oca i brata, a nemoćan sam da bilo šta uradim da zločinci odgovaraju. Kada se tome još doda kako svi u Vlasenici znaju ko je šta uradio, viđaju ljude na funkcijama i na ulici i ništa im ne možeš, teško je opisati koliko sam ogorčen – kaže Nedim Salaharević.

 

Prioriteti
-Razumijem da je Srebrenica prioritet zbog dokazanog genocida nad hiljadama Bošnjaka, ali ne mogu shvatiti da ostali počinjeni zločini svakim danom padaju u zaborav. U Vlasenici je ubijeno i nestalo više od tri hiljade ljudi, a do sada, petnaest godina poslije, identifikovano tek nekoliko stotina žrtava. To je neprihvatljivo i neshvatljivo, a površnost u radu Tužilaštva BiH se nedavno pokazala i na mom primjeru – kaže Amir Topčić, koji još ne zna gdje se nalaze posmrtni ostaci njegovog oca i dvojice braće.

Ažurirano Nedjelja, 23 Ožujak 2008 16:03