Genocid u Vlasenici: - 3000 Ubijeno - 620 Potvrđeno putem DNK-a - 117 Lokacija na kojim su tijela nadjena - 16.000 ili 90% Muslimana iseljeno - Džamija minirana nakon 100 godina postojanja - Koncentracioni Logor Sušica, Zlostavljanja, Silovanja, Mučenja, Protjerivanje - Sela etnički očišćena; Zaklopača, Drum, Piskavice, Pijuke, Durići, Džamdžići, Cerska... - Ratnih zlocinaca osuđeno: 3
Masakar u selu Zaklopača desio se 3 godine prije genocida u Srebrenici. Po zaključcima "Helsinki Watch"*, ubijeno je najmanje 83 Bošnjaka, od kojih su 11-tero bila djeca, a 16 starci.
"16-tog Maja 1992-ge godine, Srpske jedinice su dosle u selo i trazili su od Bosnjaka da predaju njihova oruzja. Osim par lovackih pusaka, Bosnjaci nisu imali napadacka oruzja da bih se branili. Kad su srbi saznali da nisu naoruzani, zablokirali su sve izlaze u selo i izvrsili masakar nad najmanje 63 Bosnjaka, zena i djece." - Nihada Hodžić, Zaklopača.
* Nizich, Ivana (1992). War crimes in Bosnia-Hercegovina. Helsinki Watch. p. 35. ISBN1-56432-083-9.
Masakar u Zaklopači je takđe jedan od slučajeva koji je opisan u slucaju Radovan Karadžić pred Međunarodnim sudom pravde:
"Sud je zadovoljan predlozenim dokaznim materijalom od Mersudina Saim-Hodzic-a kao relevantnim za presudu o genocidu (slucaj 1), presudama (3), protjerivanju (4), ubistvima (5 i 6), deportaciji (7), i neljudskim aktivitetima (forsirani prebacaj) (8), kao i speceifican slucaj koji se vodi o napadu na Zaklopacu, zatvaranje i odrzavanje ogranicenih i discriminacijskih mjera protiv Bosanskih Mislimana u Opstini Vlasenica, protjerivanje Bosanskih Muslimana u Opstini Vlasenic, i ubijanje Bosanskih Muslimana u Zaklopaci."- ICTJ
Također i u slucaju Momcilo Krajisnik, masakar u Zaklopaci se navodi;
"16 Maja 1992-ge godine, srpske jedinice su pobile oko 80 građana u Zaklopači. Veliki broj Muslimana je prebacen u koncentracioni logor Susic-a, kroz koji je oko 2000-2500 Muslimana oba spolai svih starosti proslo izmedju perioda Juna i Septembra 1992-ge godine. Zatvorenici koncentracionog logora Sušica forsirani su da rade teske poslove, nekad cak i na front linijama. Neki zatocenici su ubijeni od cuvara a neki podlegli od tuce. Masakar je izvrsen u noci 30-tog Septembra 1992-ge godine, kad su preostalih 140 do 150 logorasa Sušica logora odvezeni Autobusima van logora i strijeljani". - ICTJ http://www.icty.org/x/cases/krajisnik/acjug/en/090317.pdf
Iz naše arhive "Da se ne zaboravi" prenosima vam izvjestaj Hamila Hodzić-a, svjedoka masakra u Zaklopači
Ovu pricu nam prenosi Hamil Hodzic, rodjen 3 Nov. 1978 godine u Vlasenici. 16. Maja 1992. godine, prezivio je jedan od najzlobnijih masakara nad Muslimanskim narodom, u okolini Vlasenice.
Skolu sam pohadjao u Vlasenici, a zivio u obliznoj Zaklopaci. Sve do tog 16. Maja 1992. godine, koji je moj zivot preobrnuo naopako i kada sam silom morao napustiti svoje rodno mjesto.
Zaklopaca se nalazi izmedju Vlasenice i Milica, prelijepo mjesto. Zimi smo uzivali u snjeznjoj idili a ljeti je bilo puno zelenila, hladna rijecica Jadar koja je djelila Zaklopacu, svojom studeni je osvjezavala mjestane.
Zaklopaca je bila sjediste autoprevoznicima, mnogo mjestana se bavilo tim poslom, kojima se zahvaljujem da sam jos u zivotu.
Danas je tacno sesnaest godina od tog tragicnog dana, u kojem se ugasilo sunce nad Zaklopacom, od kada je srusena idila, koju su vjekovima gradili nasi pradjedovi, djedovi, nasi ocevi....
Kao da je jucer bilo, tako dobro se sjecam, u nase mjesto je upala garda vojnika pod komandom Seselja, Arkana, Mladica, Karadzica... Iz cista mira ubise 86 zitelja Zaklopace. Ubijali su sve , ne gledajuci na starost- zene, djecu, starce... sve one koji su nosili Muslimanska imena. Imao sam tada trineast godina, ni pomislilo nikada nisam, da su ljudi u stanju tako nesto uraditi. Sta je se dogadjalo u glavama tih ljudi, ni danas mi nije jasno.
Bila je subota, pet sati poslijepodne, sjedili smo moj djed Mujo, nena Kadira i rodjak Salko u vrtu. Najednom dodje nekoliko vojnickih auta u nase naselje. U svakom autu bilo je po nekoliko naoruzanih vojnika. Jedno se zaustavi kod nas, iz njega izadjose vojnici sa puskama. Rekose da pridjemo, sto smo i uradili.
“Imate li oruzije?”- pitao je jedan od njih. Salko- „Imam jednu lovacku pusku.“ Oni povikase:“Balija se sprema za rat!“ “Da vam je dam?”- rece Salko.
Oni na to pristadose, i svi krenusmo prema Salkinoj kuci. Na jednom primjetih da nema nene, pogledao sam okolo i poceo je traziti. Djed i rodjak Salko su otisli sa vojnicima. Ubrzo po tome, zacu se rafal, pomislio sam da su ih obadvojicu streljali. Sljedecih dvadeset minuta Zaklopaca je odjekivala, cuo se pucanj sa svih strana.
Stojeci tako ispred Salkine kuce posmatrali smo, ja i grupa zena i djece, kako se vojnici povlace. Rekli su nam da krenemo za njima , u logor. Kada smo bili kod mosta u Zaklopaci, predomislili su se i pustili nas, a oni su otisli jedni prema Vlasenici, drugi prema Milicima.
Nastupio je tajac... Krenuli smo da vidimo sta je se dogodilo. Na putu naidjoh na mrtvog djeda, lezao je ne daleko od Salkine kuce. Iduci tako dalje, naisao sam na desetinu mrtvih rodjaka i komsija, puno njih je bilo na kaldrmi kod Ibiseve kuce. U Ibisevoj avliji vidjeh moju majku Hatu, lezala je mrva i pored nje tetka Vahida i moj brat Salih, imao je samo sedam godina.
Bilo mi je tesko, suze su mi nadirale na oci, srce mi je bilo puno tuge. Nisam vristao, niti govorio, onako nijem sam krenuo dalje. Ispred mektebe sam vidio oca Hasana, tako sam bio sretan sto je on ziv. Kao sto gore navedoh, Zaklopaca je bila poznata po autoprevoznicima, tako da je jedan kamion ostao tu. Svi smo se ukrcali na njega i otisli do Muhine kafane, odakle smo pobjegli u sumu oko Gradine i Toplika.
Ja sam sa zenama i djecom preko sume u Vlasenicu, a moj otac prema Srebrenici. Tri dana smo proveli u sumi i zbog neprestane pucnjave smo se predali Srbima. Bilo nas je 15-20, dosli smo ispred Alpra u Vlasenici. Vidjela su nas dva vojnika. Jedan od njih je rekao: “Vidi, evo jos Balija izlaze.” Odveli su nas do opstine i dali nam neke dokumente sa kojim mozemo preci preko barikade. Hvala Bogu nisu me poslali u logor “Susicu”, sto su sa ostalima radili, nego su moju grupu autobusom dovezli do ispred Sekovica , gdje su nas pustili, a mi smo pjesice otisli dalje u Kladanj.
Saznao sam da mi je otac bio ziv sve do pada Srebrenice, 95. godine. Tada je i on poginuo, a ja ostao sam, bez roditelja i brata.
Kazem, molim dragog Allaha da svijetom vlada mir.
Molim uzvisenog Allaha da podari dzennet Hodzic Muji, Hasanu , Hati, Salihu, Salihovic Salki, Ibisevic Vahidi ( Murki) kao i djeci Hodzic Sedinu, Admiru, Sadmiru, Anisi, Asimu, Mejri, Mersudinu i Salihovic Edinu i Edini.
Dragi Allahu podari dzennet braci i sestrama sto nastradase u Zaklopaci, 16. Maja 1992. godine.
Dragi Zaklopcani, ne smijemo zaboraviti Zaklopacu i 16. Maj 1992. godine i ne smijemo dozvliti da se ovaj dan opet ponovi.
Fatiha 1:1-7 Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo, Milostivog, Samilosnog, Vladara Dana sudnjeg, Tebi se klanjamo i od Tebe pomoæ trazimo! Uputi nas na Pravi put, na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!
Slike iz Zalkopace i okoline:
Pogled prema Zaklopaci
Luka - Ovo je mjesto gdje su ukopani poginuli u Zaklopaci
Kao da je jucer bilo, tako dobro se sjecam, u nase mjesto je upala garda vojnika pod komandom Seselja, Arkana, Mladica, Karadzica... Iz cista mira ubise 86 zitelja Zaklopace. Ubijali su sve , ne gledajuci na starost- zene, djecu, starce... sve one koji su nosili Muslimanska imena. Imao sam tada trineast godina, ni pomislilo nikada nisam, da su ljudi u stanju tako nesto uraditi. Sta je se dogadjalo u glavama tih ljudi, ni danas mi nije jasno.
