A A A
Utorak, 18 Lipanj 2019
Netreba Nama Puno - Kremen Nade PDF Ispis E-mail
Autor Sanel Babic   
Ponedjeljak, 09 Veljača 2009 20:20

Sjedim danas i pregledam internet novine kao i obično, i čitam artikal, jedan od mnogih intervjua o našem selektoru BiH reprezentacije (Miroslavu Ćiri Blažević-u). Jedan od malo judi koji Bosnu vidi za ono što je bila (i što još uvijek može biti) u svoje najljepše vrijeme; Kad se mislilo ko je stvarno najbolji igrač. Kad se mislilo na navijače. Kad se slavilo uz svaku utakmicu želje, Sarajeva, Partizana, Crvene Zvijezde kao da je nova godina. Kad se nije morao dizat glas kad se spomene politika ili bilo kakva tema o negativitetu današnjice, osim možda prodanih utakmica. Ali Ćiro kao i naš Isnam Taljić, bez obzira na postavljeno pitanje, nikad ne daje sebi kredita, a svi oni u koje oni vjeruju su lavovi Bosne, heroji nacije, bosanske legende u izgradnji.

I onda me ko kamen pogodi da nama Bošnjacima netreba puno, da se ponovo iznad norme živi. Kremen nade na koji Bosna čeka več 15-st godina.

Zamislite kako bi se kao nacija svi Bošnjaci osjećali kad bi naša nam Fata Orlović dobila svoju zemlju nazad. Jeste, ona naša Fata što se kuharskim kašikama protiv cijele vojske i njenog umišljenog i igorantnog predsjednika republike šumske bori. Našoj Fati od srca želimo puno zdravlja i sabura da i to doživi. Cijela bi Bosna i njena dijspora odahnula isto kao da je još jedan Karadžić (ili Mladić) uhvačen. Slavilo bi se od Mostara do Bihaća, i od Vlasenice do Foče. I od Melmoa do St. Louisa i Melburna.

Pa da nam svijet učini samo jednu jedinu uslugu, kao što to njima Bošnjaci čine na dnevnoj bazi širom dijaspore, da nam oni predaju ono što je naše na internacionalnom sudu pravde, dokaze da se Srbiji i genocidnoj tvorevini RS još jednom pravedno sudi, da dokažemo onim šumnjacima i svim onim koji taškaju svojoj djeci o mržnji muslimana, da smo uvijek bili i da čemo uvijek biti ravnodušniji narod od njih.

Jedna sudska presuda, koja tehnički netreba 100.000 m2 mezarja kao dokaz, promijenila bi smijer budučnosti Bosne i cijelog njenog naroda. Konačno bi prestale bezumne dnevne podvale iz Pruda, Mostara, Banjaluke, Bihača... Konačno bi se moglo disati bez glavonje Dr. Dika na televiziji. Bez pomosli o mogučem ponovnom ratu, o ponovnom razaranju i uništavanju. BiH parlament bi se možda malo pozabavio oko onoga za šta su izabrani. Možda bi se sjetili boraca, invalida, studenata, izbjeglica, infrastrukture, ekonomije... možda čak i dijaspore.

Stavio bi svoj život na liniju, i zakleo se da se neče jos jednom izabrati bosnjački izajnik Tihić, niti njegove glavonje koji ga izabraše. Mislilo bi se malo više o Evropi, boljim životnim standardima, boljom budučnošću za svu našu djecu. Oprostili bi im pokušaje da nam podijele Bosnu, jer ih niko više nebi prepoznavo.

Pa da nam se naša Bosna dočepa zaslužene fudbalske pravde, da ce očiste smdljive prostorije NFS menandžera, koji bljuju po navijačima i herojim naše Bosne. Ono malo snage što nam fali u nogama onih zadnjih 5-6 minuta svake utakmice, tek bi tad mogo biti tu. To bi nam to bio konopčić do Svejtskog Prvenstva u Africi. Cijela bi nam Bosna bila na nogama, centar pažnje svakog reportera, novinara, forumaša i blogera. Možda bi se i onda naglasilo da su ovi momci i pored ekonomskih poniženja, propale politike, istrošenih živaca, i nad kojim lebde žrtve genocida, još uvijek haraju terenom sa ekstra poskokom u hodu, puni energije za boljim sutra, znajuči da ih sve svi podržavamo 100%.

Netreba nama Bošnjacima puno da nam se vrati ono što u svima nama tišti decenijama, mir i ljubav za našom jedinom Bosnom.

...

Nemogu da ne dopišem šta bi tek bilo da se kažnjava svako ko kaže da genocid u BiH nije počnjen (prepisujući imena sa Srebreničkog memorijala 100 puta), da se kažnjavaju riječi "Nož, Žica, Srebrenica" (godišnjom tamnicom u Potočarima), da nam vrate našu jedinu himnu, da se ukinu novo-uvedena imena gradova, ulica, škola, brda i planina. Da država vrati narodu njihovo zemljiste...

E onda... niti Eropa, niti Amerika nam nebi bila ravna. Povratak našeg naroda na svoje tlo bilo bi veselje. Tek bi onda mogle osvanuti burekdžince, čevabdžince, trgovina i prodavnice, zaživjele bi fabrike i željni turizam bi ponovo pustio korijenje. Samo nedajte nam Bosne.

Sad mi je srce na mjestu.

Sanel Babić

Ažurirano Ponedjeljak, 09 Veljača 2009 21:44