A A A
Nedjelja, 08 Prosinac 2019
Ispracaj posmrtnih ostataka 18 Vlasenicana PDF Ispis E-mail
Autor Portal Tuzlarije.net   
Petak, 22 Travanj 2011 19:24

http://www.youtube.com/watch?v=q_IsE2ilaP8

http://www.youtube.com/watch?v=aMTDypMo2Bw

Portal Tuzlarije.net

Porodice, rodbina i prijatelji večeras su ispred Komemorativnog centra Tuzla ispratili posmrtne ostatke 18 identifikovanih Vlaseničana, ubijenih tokog agresije na BiH. 

Kolona sa tabutima proći će kroz Kladanj, te nastaviti put ka Vlasenici gdje bi trebala stići u 19 sati, nakon čega će tabuti biti postavljeni u Memorijalnom kompleksu „Rakita“, gdje će glavni imam Vlesenice proučiti zajednički Jasin i Fatihu za žrtve. 

Vjerski obred predvodio je muftija tuzlanski Husein ef. Kavazović, koji je poručio da ne smijemo nikada zaboraviti imena ubijenih Bošnjaka Vlasenice. Ako ih već nismo mogli otgnuti iz ruku zločinaca i spasiti od smrti, ne smijemo dozvoliti da zaboravom izvršimo još jedan zločin nad njima, jer i zaborav je zločin.

Na šehidskom mezarju „Rakita“ u Vlasenici sutra će, 23. april, među 18 identifikovanih žrtava biti klanjanja zajednička dženaza, a potom obavljen ukopani i posmrtnih ostataka trojice sedamnaestogodišnjaka: 
Almira Omerovića, koji je ubijen gelerom granate ispaljene sa Ilijinog Brda 1992. godine; Džemaila Badžića, koji je iz porodičnog doma u Piskavicama odveden 1992. Njegovi posmrtni ostaci, s prostrelnom ranom na glavi, ekshumirani su u masovnoj grobnici kod Šekovića, te Edina Mutapčića, kojeg su zlikovci odvojili od majke u Potočarima jula 1995. godine. Njegov skelet ekshumiran je bez lobanje u jednoj od kameničkih masovnih grobnica.
 

U istoj grobnici pronađeni su i posmrtni ostaci Muradifa Čamdžića (36). Nestao je padom Srebrenice. Iza njega su ostali supruga Sabira i troje djece, koji će sutra prisustvovati njegovom tužnom ukopu. U zloglasnom logoru Sušica ubijeni su dvadesetpetogodišnji Adnan Ambešković i četrdesetogodišnji Ibro Muminović koji će također biti ukopani. Najstarija među identifikovanim žrtvama je Ajka Hurić, koja je u vrijeme ubistva imala 73 godine. Posmrtni ostaci identifikovanih ekshumirani su u masovnim i pojedinačnim grobnicama Pelemiš, nedaleko od Šekovića, Ogradice kod Vlasenice, te Cerskoj i Debelom Brdu. 


Za zločin nad Bošnjacima Vlasenice na 60 godina kazne osuđeni su Dragan Nikolić Jenki, šef obezbjeđenja u logoru Sušica, te Predrag Bastahi i Goran Višković za niz stravičnih zločina. Do sada je u Memorijalnom kompleksu Rakita smiraj našlo 266 vlaseničkih žrtava genocida. Tokom agresije ubijeno je 2.446 Vlaseničana od strane Novosadskog korpusa JNA i Vojske i policije RS, potpomognute od strane domaćih zločinaca. 

Mezarje “Rakita” bit će na dan ukopa pokriveno internet signalom, tako da će sve medijske ekipe imati besplatan pristup internetu. 

S.P. 
(Portal Tuzlarije.net) Photo: Cupo

Ažurirano Petak, 22 Travanj 2011 21:19
 
Susica: Zašto se danas, 18 godina poslije, šuti o vlaseničkom logoru smrti PDF Ispis E-mail
Autor Maja Nikolić/FENA   
Petak, 22 Travanj 2011 20:36
Zašto se danas, 18 godina poslije, šuti o vlaseničkom logoru smrti

Vjetrovi Sušice


Logor Sušica; foto: Arhiv

Odvodili su djevojčice od dvanaest-trinaest godina iz logora u stanove srpskim vojnicima. Silovali su ih i ponovo vraćali majkama u logor. Poslije su ih mučki ubijali. Silovanja su posmatrali drugi pripadnici vojske i policije i vikali: "To, Vjetre, to, Vjetre!" "Dok me silovao, tjerao me da mu uzvraćam ljubav i da vrištim. Morala sam da vrištim jer me grizao i tukao", rekla je jedna od žrtvi silovanja u Vlasenici. Vjetar je bio Goran Višković

Autor: Maja Nikolić/FENA
Strahote koje su Vlaseničani preživljavali u logoru Sušica jedva da su ikada dospjele u javnost. Logor Sušica prije 18 godina bio je jedan od najzloglasnijih logora kroz koji je prošlo preko 8.000 ljudi iz cijelog Podrinja, a oko 1.600 ih je ubijeno. Vlaseničani su u logoru znali biti i po nekoliko mjeseci. Tukli su ih, maltretirali i odvodili.

Općinski logor

Nakon što je Vojska Republike Srpske zatvorila Vlasenicu, počela su mučenja koja su Vlaseničani nazivali monstruoznima. Bošnjake su počeli dovoditi u policijsku stanicu i nakon što su uvidjeli da s ljudima više nemaju gdje, osnovali su logor Sušica. To su bile općinske prostorije u koje su dovođeni Bošnjaci iz Vlasenice, a koje su korištene kasnije kao koncentracioni logor. Logor je imao 200 kvadrata prostora s betoniranom podlogom bez ikakvih pregrada. Muškarci su bili odvojeni od žena i djece. Žene i djeca su zadržavani po nekoliko dana nakon čega bi bili deportirani prema Kladnju i Cerskoj. Kroz logor je dnevno prolazilo od 300 do 500 osoba.

"To je bila samo jedna prostorija. Mene su doveli s moje dvoje djece. Bila sam tu nekoliko sati kada sam napustila logor s jednim sinom. Drugog mi nisu dali. Ostavili su ga. Imao je već 18 godina i svako dijete koje je bilo malo naprednije ostavljali su u logoru", priča nam Hanifa Kičić koja je sa sinom Damirom izbjegla tragediju Sušice.

"Ja ni sama ne znam kako sam ja ostavila svog Galiba. Valjda čovjek misli u tom strahu da nas neće ubijati. Imam osjećaj da sam se u tim trenucima luđački ponašala", prisjeća se Hanifa koja je sina Galiba pronašla tek prošle godine u jednoj od masovnih grobnica, a za suprugom Munibom još uvijek traga. Prema pričama svjedoka, svaki dan je bio sve strašniji u logoru.

Vojnici RS-a su vrlo brzo u kući Smaila Durakovića napravili javnu kuću za mučenje i silovanje djevojčica. Uvečer bi odvodili djevojčice i žene starijim vojnicima koji su ih silovali i zlostavljali. Potom bi ih vraćali u logor. Te djevojčice su se u logor vraćale psihički rastresene i bez svijesti. U kući Bedre Dautović, gdje su srspki vojnici stalno dolazili, bio je smješten veliki broj djevojaka. Svjedoci koji su vidjeli ta strašna silovanja govorili su da su čak na terasi te kuće silovali djevojčice od trinaest godina.

Svjedoci iz Vlasenice tvrde da je Predrag Bastah u jednu od kuća doveo sestre Ferhatović i kćerku Time Lelo, koja je imala 13 godina. Vrištanja i krikovi djevojčica su bili toliko jaki da se Vlaseničanima koji su preživjeli tamošnje zločine te slike užasa i danas vraćaju. Habiba Hadžić prisjeća se da je vidjela Gorana Viškovića krvavih ruku kako nekome govori: "Vidi što sam ih se naklao i odoh ih opet klati."

Uloga Radenka Stanića

Vlaseničane danas boli činjenica da za kaznena djela koja su tamo činjena tokom 1992. godine danas imaju sramne presude i mnoge odgovorne na slobodi. "Ja se sjećam da je Radenko Stanić te godine bio neka faca u Vlasenici. Harao je ovuda, a eno ga danas na vrhu države", kažu Vlaseničani koji se ovih dana spremaju na Marš mira - put kojim su bježali vlasenički Bošnjaci. Istina je da je danas Radenko Stanić pomoćnik u Ministarstvu sigurnosti BiH. Istom onom Ministarstvu na čijem je čelu Sadik Ahmetović čijih je na hiljade sugrađana iz Podrinja prošlo kroz zloglasni logor Sušica.

Radenko Stanić u to je vrijeme bio komandir Policijske stanice u Vlasenici. Na slobodi je i Đorđe Ilić koji danas radi kao policajac u Vlasenici, a kojeg je prilikom suđenja Bastahu i Viškoviću jedna svjedokinja javno prozvala. "Nekoliko dana nakon što sam dovedena u logor, usred noći po mene je došao Đorđe Ilić i odveo me u stražarnicu kraj logora. Tu su bili Dragan Nikolić i Goran zvani Vjetar. Ispitivali su me, a zatim udarali rukama i nogama po stomaku i leđima", prisjetila se svjedokinja.

Potom ju je Đorđe Ilić, kako je rekla, "snažno bacio na krevet i držao joj ruke i noge raširene" te "predao" Goranu Vjetru, koji je imao pendrek i koji joj je strgnuo odjeću.

Zbog ovih propusta i manjka volje da se istina i pravda barem nakon 18 godina privedu kraju, Vlaseničani već odavno ne vjeruju da će odgovorni ikada i biti procesuirani. Osobe koje su ubijale, zlostavljale i silovale te strašne 1992. godine po Vlasenici danas rade u SIPA-i ili su u Parlamentu Republike Srpske, pričaju ogorčeni građani. Ti ljudi imaju moć da opstruiraju i privođenje drugih ratnih zločinaca zbog čega se Vlaseničani sve manje odlučuju na svjedočenja. Tvrde da su im svjedočenja prilikom suđenja Draganu Nikoliću, Goranu Viškoviću i Predragu Bastahu donijela sramne presude od 18, 20 i 22 godine zatvora.

Koliko se površno pristupilo predmetu protiv Gorana Viškovića i Predraga Bastaha najbolje govori svjedočenje Amira Topčića kojemu je logor Sušica uzeo sve - roditelje Aišu i Abdurahmana i dva brata Seida i Sulju. "Tužiteljica Sanja Jukić, kad je slala meni poziv, pisalo je u pozivu da povedem svoju majku. Pokazatelj da Tužiteljstvo ne radi nikako ili samo površno je to što je moja majka odvedena, a u pozivu stoji da je povedem. Znači, oni uopće ne znaju ko su žrtve Vlasenice", navodi Topčić koji je te godine imao samo 12 godina.

Zločinci u šetnji

Ovaj logor danas nije priznat od Međunarodnog Crvenog križa, a oni koji su logor uspjeli preživjeti danas su se vratili u Vlasenicu. Svakodnevno susreću one iste ljude koji su ih odvodili i zlostavljali. Prvog Veljka Bašića koga je Sud BiH, nakon podizanja optužnice za zločine protiv čovječnosti, oslobodio krivice iako je od 31. maja do kraja septembra 1992. godine bio odgovoran za funkcioniranje logora Sušica. Imao je kontrolu nad životima preko 1.000 civila Bošnjaka. Danas Veljko Bašić mirno šeta Vlasenicom, a povratnici, odnosno žrtve strašnih zločina, primorani su ga gledati kako uživa u starosti. Te žrtve danas niko ne pita ni kako se osjećaju ni ima li mjesta za njih u nekom drugom gradu da ponovno ne preživljavaju slike ratnih strahota.

Da stvar bude gora, ovih dana su brojne kuće u Vlasenici iz kojih su protjerani Bošnjaci oblijepljene plakatima Milorada Dodika koji je ponovno negirao genocid u Srebrenici, kojem je ratna zločinka Biljana Plavšić velika prijateljica. Dozvolio je da njegovi plakati budu oblijepljeni na bošnjačkim kućama u kojima je prolivena nedužna krv preko 1.600 Vlaseničana.

Na sve ove strahote niti jednog vapaja, niti jedne podrške ni političkih predstavnika iz Republike Srpske koji bi barem zarad svojih glasova u ovo predizborno vrijeme mogli otići u Vlasenicu i uvjeriti se u užase koje povratnici proživljavaju, pa kao ljudi, a onda i kao obećavajući političari čiji "narod zna" potruditi se i inicirati istrage.

Traganje za istinom o Vlasenici ostalo je u rukama nekoliko mladih Vlaseničana, poput Hazima Mujčinovića, Nedima Salaharevića, Dževada Bektaševića, Amira Topčića i Damira Kičića.  

Memorijal u Vlasenici

U Vlasenici se danas održava memorijal "Obilježavanje 18. godišnjice stradanja Bošnjaka u logoru Sušica". 

Organizatori su Medžlis Islamske zajednice u Vlasenici i Udruženje “Porodice žrtava rata Vlasenica 199.-1995“.

Cilj memorijala je odavanje počasti žrtvama i podsjećanje na zločine koje su počinile Vojska i Policija Republike Srpske nad Bošnjacima Vlasenice i animiranje svih meritornih organa da svi odgovorni za počinjeni zločin budu brže privedeni i procesuirani radi zadovoljavanja pravde kao preduvjeta za izgradnju povjerenja i toleranicije među narodima u BiH.

Očekuje se učešće najviših zvaničnika iz političkog i vjerskog života u BiH, diplomatskih i konzularnih predstavnika, predstavnika lokalne zajednice, preživjelih zatočenika logora „Sušica“, članova porodica ubijenih i nestalih žrtava, predstavnika udruženja i organizacija koje okupljaju i pružaju pomoć porodicama žrtava iz cijele BiH te humanitarnih i drugih organizacija.

U „Maršu povratka - putem spasa“ učestvovovat će više stotina osoba iz BiH i inozemstva.   

(DANI broj 693)
 
23. aprila kolektivni ukop i dženaza za 18 vlaseničkih šehida PDF Ispis E-mail
Autor Hazim Mujčinović   
Četvrtak, 21 Travanj 2011 19:26

Porodice stradalih i prijatelji u petak će, 22. aprila, u 17 sati ispred Komemorativnog centra u Tuzli ispratiti tabute sa posmrtnim ostacima ukupno 18 vlaseničkih šehida, stradalih tokom etničkog čišćenja na području općine Vlasenica od 1992. do 1995. godine. Doček tabuta biće upriličen u 19 sati u Memorijalnom kompleksu “Rakita” u Vlasenici nakon čega će biti proučeni tewhid i Jasin.

Sedmi kolektivni ukop i dženaza za bošnjačke žrtve bit će obavljen 23. aprila na šehidskom mezarju “Rakita”.

Porodice su u zadnji moment odlučile da odustanu od ukopa Šahije Berbić i Sabire Alihodžić zbog malog broja identificiranih posmrtnih ostataka zbog čega će umjesto 20 biti ukopano 18 žrtava. Najmlađe žrtve koje će u subotu biti ukopane su trojica sedamnaesto-godišnjaka Almir Omerović, Edin Mutapčić i Džemail Badžić, dok je najstarija Ajka Hurić (73). Posmrtni ostaci identificiranih ekshumirani su u masovnim i pojedinačnim grobnicama Pelemiš, Ogradice kod Vlasenice, Kamenici kod Zvornika, Cerskoj i Debelom Brdu.

Pozivamo građane Bosne i Hercegovine da svojim prisustvom uveličaju kolektivnu dženazu vlaseničkim šehidima i na taj način ne dozvole da ovaj stravični zločin padne u zaborav jer i zaborav je zločin.

Za zločin nad nevinim Bošnjacima Vlasenice na 60 godina kazne osuđeni su Dragan Nikolić Jenki, šef obezbjeđenja u logoru Sušica, te Predrag Bastahi i Goran Višković za niz stravičnih zločina. Mnogi zlikovci i danas se slobodno šetaju ulicama Vlasenice, gdje obavljaju ugledne poslove u javnim ustanovama općine dok porodice i 19. godina od počinjenog zločina nad njihovim najmilijim sakupljaju kosti i isčekuju njihov ukop.

Do sada je u Memorijalnom kompleksu Rakita smiraj našlo 266 vlaseničkih žrtava genocida. Tokom agresije ubijeno je 2.446 Vlaseničana od strane Novosadskog korpusa JNA i Vojske i policije RS, potpomognute od strane domaćih zločinaca. Očekujemo da će kolektivnom ukopu Vlaseničana prisustvovati između 4.000 i 5.000 građana BiH. Iz svih krajeva BiH organizirani su besplatni autobusi. Šehidsko mezarje “Rakita” biće na dan ukopa pokriveno internet signalom, tako da će sve medijske ekipe imati besplatan pristup internet.

U Komemorativnom centru Tuzla do sada su identificirani posmrtni ostaci 18 nevino ubijenih Vlaseničana:

1) Ahmetović (Mujo) Hajrudin (25) 1968-1993 - Skugrići Cerska
2) Redžić (Mujo) Šaćir (61) 1934-1995   -Potočari  Srebrenica
3) Kuduzović (Rašid) Ramo (65) 1927-1993 – Džamdžići Vlasenica
4) Omerović (Muhamed) Almir (17) 1975-1992 –Cerska Vlasenica
5) Čamdžić (Alija) Muradif (36) 1959-1995 - Srbrenica
6) Korikutović (Reuf) Nail (21) 1971-1992 Klještani Vlasenica
7) Mutapčić (Muradif) Edin (17) 1978-1995 Potočari Srebrenica
8) Huremović (Osman) Jasmina (34) 1958-1992 Vlasemica
9) Subašić (Mujaga) Abdulkadir (30) 1962-1992 Vlasenica
10) Hurić (Mehmed Kuljančić) Ajka (73) 1920-1993 Cerska Vlasenica
11) Muratović (Meša) Murat (46) 1946-1992 Skugrići Vlasenica
12) Dautović (Muhamed) Safet (27) 1965-1992 Grobić Vlasenica
13) Kobaš (Ibro) Avdo (31) 1956-1995 Srebrenica
 14) Ambešković (Meho) Adnan (25) 1967-1992 Susica Vlasenica
15) Imširović (Kadro Muminović) Ajkuna (71) 1921-1992 Mrsići Vlasenica
16) Muminović (Meho) Ibro (40) 1952-1992 – Sušica Vlasenica
17) Dautović (Bajro) Ahmet (65) 1933-1992 Gradina Vlasenica
18) Badžić (Himzo) Džemail (17) 1975-1992 Piskavice- Vlasenica

MEDŽLIS ISLAMSKE ZAJEDNICE VLASENICA

PODODBOR ZA AKTIVNOSTI UKOPA I MEDIJSKO PREDSTAVLJANJE

Predsjednik Pododbora, 
Hazim Mujčinović
Mob.: 061 727 464/  066 604 600  

 
Prireme za dženazu i ukop u Vlasenici PDF Ispis E-mail
Autor Sanel Babic   
Četvrtak, 21 Travanj 2011 19:16

Trojica sedamnaestogodišnjaka bit će ukopani u subotu na mezarju Rakita

Maloljetni  Almir, Džemail i Edin identifikovani tokom protekle godine

Drugog dana hadžijskog Bajrama, u junu 1992. godine u Vlasenici su strijeljani osamnaestogodišnji Irfan Omerović i njegov dvije godine stariji brat Ibro Omerović. Egzekutori nisu poštedjeli ni njihovog oca. Deset godina već, oni zahvaljujući DNK analizi zajedno počivaju na Šehidskom mezarju Rakita. Ove godine pored amidže i amidžića bit će ukopan i sedamnaestogodišnji Almir Omerović, koji je samo pet mjeseci poslije njih u Vlasenici nastradao od zločinačke granate ispaljene s Ilijinog brda.  Kad su ocu Muhamedu javili gdje je granata pala, on je znao da su Almir i njegova rodica Mersida, koja je bila bolničarka, blizu. Kad je stigao na mjesto tragedije Almir je još bio živ. Umro mu je na rukama. U to vrijeme mogao ga je ukopati jedino u Cerskoj, gdje je s ostatkom porodice krenuo bježati pred neprijateljem.
''Almir eto, nije ostvario želju da postane veterinar. Niti je po mome nagovoru s amidžićem Ibrom započeo privatan automehaničarski posao. Završavao je tek drugi razred Škole za učenike u privredi'', pričao je otac Muhamed dr. Vedi Tuci i Muratu Hurtiću, članovima ekspertnog tima za eksumacije kad su došli da ga iz mezara u Cerskoj ekshumiraju i prenesu u Vlasenicu. Analizom posmrtnih ostataka kasnije, utvrdili su da su Almira ubili geleri koji su prerezali kičmu i prošli kroz bubrege.
Muhamed će sa starijim sinom u subotu klanjati dženazu Almiru, a onda će tražiti da se iz Cerske u Rakitu prenese i tijelo njegove majke koja je također u Vlasenici poginula 1992. godine.

Metkom u glavu ubijen najmlađi član porodice Badžić

Godine 1992. ubijen je Džemail Badžić, najmlađe od četvero djece u porodici. Tek je bio napunio 17 godina. Pohađao je Rudarsku školu i igrao nogomet. Njegov stariji brat Hasan kaže da je Džemail bio omiljen kod djevojaka. Volio je igranke i stalno sređivao frizuru. Starije sestre, koje su tada već bile udate, šalile su se da većeg zavodnika u Piskavicama i okolini nema.
Otac Himzo, građevinski radnik s terena iz Hercegovine je poslan kući, na čekanje. Rekli mu, dok se situacija malo ne smiri. Svjedočio je kad su mu sina Džemaila odveli četnici s puškama i više ga porodica nije vidjela. Ekshumirali su njegove posmrtne ostatke iz grobnice Pelemiši kod Šekovića. Imao je prostrelnu ranu na glavi.
Himzo nije dočekao da sazna istinu o sinu. Nastradao je i on, padom Srebrenice 1995. godine. Imao je tada 46 godina. Ukopali su ga u Potočarima.

Ukopat će sina od kojeg su je odvojili u Potočarima

U Vlasenicu će, ove sedmice iz Amerike doći Fahra Mutapčić i njen stariji sin Enver. U naselju Toplik čeka ih Fahrina sestra Fadila. Zajedno će u subotu na Rakiti ukopati  mlađeg Fahrinog sina Edina. Ubijen je 1995. godine u Kamenici. Pronašli su njegove kosti u nekoliko odvojenih grobnica. Lobanja i jedna šaka mu nedostaju, ali majka želi imati mjesto gdje će se doći pomoliti za njegovu dušu. Još joj nisu našli muža Muradifa i sedmogodišnjeg bratića Osmana Dautovića, koji su zarobljeni na putu za Cersku i od tada ništa o njima ne zna.
U Ameriku je Fahra iz Bosne odnijela sjećanje na bolan rastanak s Edinom u Potočarima. Trajalo je nekoliko dana odvajanje muškaraca od žena i djece. Strahovala je za sina, ali joj bila utjeha što se na njemu nisu nazirali ni brkovi na brada. ''Dijete pravo'', govorila je. Ipak su ga odvojili od nje dok se penjala na kamion za Tuzlu. Zadnje joj je rekao: ''Majko nemoj me ostaviti'', a ona plačući vikala da će ga čekati, da će ga naći, da će se vratiti po njega.
Vratit će se, nakon dženaze u Ameriku. Tamo joj je ostala fotografija. Na njoj je Edin živ. Hrani mačke. Volio je životinje, a oko kuće u Topliku uvijek skupljao mlade mačiće.

Trojica sedamnaestogodišnjaka iz Vlasenice bit će ukopani 23. aprila na mezarju Rakita, sa još 15 u toku prethodne godine identifikovanih žrtava. Dan ranije, u popodnevnim satima ispred Komemorativnog centra u Tuzli bit će organizovan zajednički ispraćaj tijela ka Vlasenici. Iz nekoliko bosanskohercegovičkih gradova obezbijeđen je prevoz autobusima na dženazu u subotu.

PODODBOR ZA PROVOĐENJE AKTIVNOSTI UKOPA
 I MEDIJSKO PREDSTAVLJANJE
Vlasenica 18. april 2011.

 
Svjedoci Ratnog Zlocina u Vlasenici (Da se ne zaboravi) PDF Ispis E-mail
Autor Sanel Babic   
Srijeda, 20 Travanj 2011 19:28
 
Napomena: Od prve publikacije ovog izvjestaja na Vlasenickom Forumu,  12 Nov. 2006, sledećim osobama su presuđene zatvorske kazne za počinjeni genocid u Vlasenici:
2. VIŠKOVIĆ GORAN zvani "Vjetar" - 18 godina zatvora (Sud BiH) 
3. BASTAH PREDRAG (DRAGAN) zvani "Car" - 22 godina zatvora (Sud BiH)
* Izjave svjedoka o silovanjima nisu ukljuceni u njihove kazne 
 
PAZNJA - Tekst ispod sadrzi grafickih opisa koji nisu za djecu! Tekst je editovan za zastitu identiteta svjedoka.
 
Krajem mjeseca Aprila 1992.godine izvršena je okupacija Vlasenice od strane Novosadskog i Užićkog Korpusa, koji su bili potpomognuti domaćim Srbima. 

Ujutro, taj prvi dan kada su ušli u Vlasenicu, srbi su uzeli auto (plava Lada Niva) od Komunalnog preduzeća Vlasenica. Usput zarobljavaju jednog Vlasenicanina (isjeceno) kojeg stavljaju na prvo mjesto auta, a on je pozivao narod sa megafonom, da preda oružje od 15:00 do 9:00 na odreðenim punktovima. U slućaju da se ne preda oružje u Vlasenici,rekli su da "... neće ostati kamen na kamenu!" 

Dok je sve bilo mirno izmedju 15:00 sati i ponoci, ko je imao lićno naoružanje oni su ga predavali na tim punktovima. Od 15 do ponoci je sve bilo mirno i mislila sam da je najgore prošlo, tad je u blizini eksplodirala bomba. Kada su srbi saznali da se (isjeceno) nalazi u Vlasenici prvo što su uradili bacili su bombu u njegovu kuću, a onda su opkolili kuću zarobili ga. 

Tada su ušli u kuću (isjeceno) i tražili oružje. Kako ništa nisu našli, uzeli su ga kao živi štit i išli od kuće do kuće muslimanske kuće i tražili oružje. Kada sam ja ćula eksploziju pogledali smo kroz prozor i vidjeli da pripadnici Novosadskog korpusa i Užićkog korpusa opkoljvaju kuću i gledamo njihovo odvoðenje (isjeceno 

Kako se odvedeni (isjeceno) nije pojavljivao do 17 sati isti dan, ja sam skupila hrabrost i otišla do SUP Vlasenica da vidim šta se dešava zašto ga nema. Mislim da su bombu bacili, i odveli (isjeceno), oko polovine mjeseca Aprila 1992.godine. Kada sam ja otišla u SJB Vlasenica nisu mi dali da uðem pitali su šta želim, rekli su mi da nemam tu šta da tražim da se gubim 
odatle inaće će mi ćitav šanžer ispucati u stomak. 

Tada sam prepoznala policajce i to: 

1. STANIŠIĆ LJUBAN (koji mi je rekao da se gubim ispred SUP-a inaće će mi ćitav šanžer sasuti u stomak, zatim mi govori da donesem (isjeceno) koje posjeduje i onda će ga pustiti) 
2. ŠARGIĆ MILOŠ 

Na rijeći Stanišić Ljubana sam negirala da on (isjeceno) nema ništa od toga šta traži i rekla sam da mogu reći da je on (isjeceno) imao atomsku bombu i može raditi šta hoće. Kako je bilo desetak naoružani policajaca u SJB Vlasenica pred vratima poćeli su galamiti na mene. 
Jedan od njih mi je rekao: 
- "Da se ja pitam ja bi vas muslimane sve satjero na stadion i sve vas postreljao!" 
Na to sam ja sam reka: 
- "Hajde kreni od mene ja ću biti prva, ali zapamti neko će preživjeti i isprićati pravu istinu!" 

Meðu tih 10 sam samo prepoznala Stanišić Ljubana i Šargić Miloša, a ostali su bili mlaði koje nisam poznavala po imenu ali znam da su iz Vlasenice. Taj dan on (isjeceno) je pušten iz SJB Vlasenica oko 22 sata i došao je sam kući. Bio je pretućen i krvario je 
na nos i usta. Tada nam je isprićao da su ga ispitivali, premlaćivali, udarali kundacima. 

Sutradan poćinju odvoditi muškarce muslimane u zatvor SJB Vlasenica. Nakon 5-6 dana ponovo ga odvode (isjeceno), a to se dešava u mjesecu Maju 1992.godine, zatim odvode jos clanova moje familije (Isjeceno). Njih su odveli uniformisani Srpski vojnici iz Vlasenice, ja sam to gledala kroz prozor. 

Naprijed navedeni zlocinci, su u 9 sati izjutra odveli par mojih clanova familije (isjeceno) i ipošto ih nisu vratili do 14 sati ja ponovo idem u SJB Vlasenica da ih tražim. Tada me u svoju kancelariju primio STANIŠI LJUBAN. Nakon 10 minuta došao je i ŠARGIć MILOŠ. Nisu mi dali nikakvo objašnjenje zašto su ih odveli, ali su zato mene ispitivali. Ljuban i Miloš su me pitali ko i kada su se sve sastajali vlasti SDA stranke u mojoj kući (isjeceno). Kako nisam imala pojma o tome odveli su me u jednu prostoriju I zakljućali me. Tad su mi rekli da dobro razmislim, i kada se sjetim ko je dolazio, i o ćemu su prićali da ih pozovem. Kako ja o 
tome nisam imala pojma nisam ih ni zvala, ali sam lupala na vrata da me puste. Noć je pala, neznam koliko je sati bilo, možda negdje izmeðu 20:00 - 22:00 sati. Tad su se otkljućala vrata i u sobu su ušli: 

1. STANIŠIĆ LJUBAN, 
2. ŠARGIĆ MILOŠ, 
3. ÐURIĆ ACO,
4. ÐURIĆ ELVIS,
5. VIŠKOVIć GORAN zvani "Vjetar" 
 
Zakljućali su za sobom vrata i poćeli se cerekati i govoriti: 
- "Jeli ti to nećeš ništa priznatić! 
Kako sam rekla da neznam ništa i da nemam šta priznati poćeli su psovati; govorili su mi da me jebe Alija, Tito, psovali su mi balijsku majku, i nagovijestili šta će mi onda raditi, a rekli su: 
- "Sada ćeš vidjeti šta ćemo uraditi sa tobom!" 

Na sebi sam imala ženski kostim bež boje. Potrgali su taj kostim sa mene i svu odjeću, a onda su me tukli. Svi petorica naprijed navedenih su me tukli drvenim šipkama, kundacima, nogama, i pesnicama. Nogama su me bacali iz ćoška u ćošak sobe. Kada sam se onesvijestila posuli bi me vodom, ÐURIć ACO i ÐURIć ELVIS (dva brata) su me držali ispod pazuha, a STANIŠIć LJUBAN i ŠARGIć MILOŠ su mi stavljali "epolete" sa ćinovima iz bivše JNA i Titovku na glavu. Sa petokrakom na glavi rekli su mi: 
- "Sad ćemo te tući ako ti ovo popada sa tebe izmasakrirat ćemo te!" 

Naravno to je sve popadalo sa mene kako su me tukli. Tada me poćinju još žešće tući. Padala sam u nesvijest. A kada sam došla sebi vidim da mi jedan sjedi na grudima, a osjetim drugi me siluje. Zatim me sva petorica siluju cijelu noć, a to su: 

1. STANIŠIĆ LJUBAN, 
2. ŠARGIĆ MILOŠ, 
3. ÐURIĆ ACO,
4. ÐURIĆ ELVIS,
5. VIŠKOVIĆ GORAN zvani "Vjetar" 

Sutradan oko 10-11 sati su me zamotali u deku jer sam poćela obimno krvariti iz materice, stavili u policijsko auto i odveli na ginekologiju. Ja sam sva bila izoblićena, tako da nisam vidjela niti gdje me vode niti kuda. U Bolnicu Vlasenica me prima doktor 
(isjeceno) i radi mi kiretažu zbog krvnog odljeva iz materice. U bolnici na ginekologiji nije bilo nekoga, bila je pusta. Poslije toga me odvode kući. Kod kuće sam zatekla fameliju (isjeceno) . 

Taj isti dan, poćetkom Maja 1992. godine u 17 sati su ga pustili (isjeceno). On sa famelijom bježe tu noć preko šume. Uveće u 24 sata (isjeceno) na leðima svojim donosi prebijenog (isjeceno) sa polomljenim rebrima koji je povraćao krv i sav izoblićen od udaraca kao i ja. Svi u kuci su me vidjeli kada sam došla iz Bolnice Vlasenica, a ja sam im isprićala šta mi se desilo. A i da njima nisam prićala sta je bilo mogli su vidjeti na meni. Ja sam iskašljavala krv i dobila sam temperaturu. 

Od te noći ja više nikada nisam mogla zaspati prirodnim snom. Spavala sam uz pomoć tableta za spavanje koje i danas koristim. Od visoke temperature da tih dana nisam znala šta se dešava (isjeceno). Znam samo kada doðem sebi da popijem ćaja. 

Poćetkom mjeseca Juna 1992.godine prelazimo u drugu kucu. Vise ljudi (isjeceno) izlazi iz Vlasenice, na koji naćin i kojim kanalima ja neznam. Tako da u cijeloj ulici nas ostaje samo par (isjeceno). 


Ponedeljak, 8 Juni.1992.godine u 10 sati naveće dolaze po nas ćetnici i odvode nas u logor "SUŠICA", tada sa prepoznala: 

1. VIŠKOVIĆ GORAN zvani "Vjetar" 

ove ostale sam poznavala iz viðenja ali im neznam imena. 

Goran se odma po ulasku u kuću poćeo udarati (isjeceno). Strpali su nas u auto i odveli u logor "SUŠICA". 

Do Nedelje, 14 Juna 1992.godine konstantno sam bila izložena premlaćivanju, i silovanju. Tad su mlatili i moje blize (isjeceno). 

U Logoru "SUŠICA" osobe koje su me silovale i premlaćivale su: 

1. NIKOLIĆ DRAGAN zvani "Jenki"
2. VIŠKOVIĆ GORAN zvani "Vjetar"
3. BASTAH DRAGAN zvani "Car"
4. ÐURIĆ ACO
5. ÐURIĆ ELVIS
 
i još dvojica koje sam dobro poznavala ali ne mogu se sjetiti Imena, ali znam gdje su zivili (isjeceno). 

Tada u Logoru "SUŠICA" bilo je oko 1500 do 2000 muslimana (žena, djece, muškaraca). Sjecam se: (isjeceno). Ja moram naglasisti da sam živjela van Vlasenice I udata sam u Vlasenici, ono stanovništvu iz Vlasenice sto sam znala to je preko 
mjesta gdje sam radila (isjeceno). 

Negdje oko 8 - 10 Juna 1992.godine izveli su oko 20 muškaraca, mene (isjeceno) i još nekoliko familija i pred našim oćima ubili su svih 20 muškaraca meðu kojima i moje familije. 

Svih 20 muškaraca civila, muslimana streljao je VIŠKOVIć GORAN zvani "Vjetar" i BASTAH DRAGAN zvani "Car". 

Od bola i krika izgubila sam glas i više nisam mogla prićati dok nismo prešli na slobodnu teritoriju. 

U ponedeljak 15-og Juna 2006.godine su nas pustili iz Logora "Sušica", odnosno strpali nas u autobuse i odvukli prema Kladnju do linije razgranićenja. Tu nas pustili da idemo pješice do punkta koji je bio pod kontrolom Armije BiH. 

(isjeceno) 

NAPOMENA: "Kada sam došla na slobodnu teritoriju tj. Živinice kada sam se oporavila negdje krajem Juna se dobrovoljno prijavljujem u vojsku (isjeceno). Nakon svega što sam preživjela htjela sam da dam bilo kakav doprinos muslimanskom narodu, jer sam preživjela kako sam naprijed navela i bila sam uvjerena da će nestati muslimanski narod. 

Do sada nisam nikada nikome davala izjavu.Ovu izjavu sam odlućila dati Udruženju "Žena-Žrtva Rata" 
iz razloga što pratim rad Udruženja i njihovu hrabrost i moja želja je da se pojavim na sudu i isprićam istinu. 
Spremna sam dati izjavu svakom istražnom organu i isprićati istinu." Žena Žrtva Rata
 
--------------
Preuzeto sa Bosnjaci.net 

Svaki komentar je suvišan hiljadama Bošnjačkih djevojčica, djevojaka i žena izvršavao se po planiranom scenariju,masovnom i sistematskom silovanju Bošnjakinja koje je korišteno kao NAJVEĆE ORUŽJE TOKOM AGRESIJE NA BiH. Žena seksualno zlostavlja i silovana, premlaćivana bezbroj puta bila od premlaćivanja u nesvijesti je dana 16.11.2006. godine u večernjim satima izvršila samoubistvo, rođena je 1962. godine. 
Ratni zločinci su na slobodi STANIŠIĆ LJUBAN je i danac u policiji. 
Tužilaštvo BiH ima izjave silovanih žena od strane Stanišić Ljubana dali do danas nije pokrenulo krivični postupak. 
Nije se mogla vratiti u Vlasenicu kako nam je posljednji put kada je došla u Udruženje rekla "Ne,ne mogu se vratiti Ljuban i ostali četnici koji su nadamnom izvršili ratni zločin, koji su mi ubili oca i druge članove porodice su na slobodi, oni znaju da sam ja živa ne mogu i ne smijem. Ja ih želim vidjeti na sudu i licem u lice ispričati šta su radili prvo mom ocui mojim najrođenijim zatim od mene". 
Čekala je dan kada če Stanišić Ljuban biti uhapšen, ali nije izdržala. Udruženje "Žena žrtva rata" dobilo je faxom pismo u kojem daje do znanja kada pročitamo pismo bit će kasno i moli da joj pomognemo sinu oko ukopa. Udruženje je obišlo muža i sina žene-žrtve reta, bilo na tevhidu i učinilo koliko je moglo. Ali i dalje ćemo se boriti još više da ratni zločinci koji su nad njom i drugim ženama ne samo Vlasenice cijele BiH izvršili ratni zločin budu uhapšeni i osuđeni. 

Bakira Hasečić predsjednica Udruženja 
— Bakira (2006-11-18 20:57:38) 
Ažurirano Srijeda, 20 Travanj 2011 20:22
 
<< Početak < « 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 » > Kraj >>

Stranica 14 od 111