A A A
Srijeda, 18 Listopad 2017
Iz dosjea Ratnih Zlocina PDF Ispis E-mail
Autor Sanel Babic   
Utorak, 16 Svibanj 2006 14:44

Slijede istorijski tacni zapisi svjedoka etnickog ciscenja i genocida pocinjen na tlu Opstine Vlasenica.
Ako ste i vi svjedok; ratnog progona, fizickog maltletiranja, logora Susica, mucilista, silovanja, ili svjedoci ratnih napada i odbrane
pisite na na email: Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript ili pisite direktno na forum pod sekciju "Zapisi o Genocidu"
(ako vam treba pomoc samo nam se javite, pomoc je odmah tu)

"Iz dosjea Ratnih Zlocina"

Postovani slusaoci u danasnjoj emisiji "Iz dosjea Ratnih Zlocina" Radio Sejgona govorino o srbo-cetnickim zlocinima pocinjenim na podrucju Opstine Vlasenica.


U ranjim jutarnjim satima 21 Aprila 1992-ge godine, okupirana je Vlasenica. Paravojne cetnicke formacije predvodjene Srbskom Gardom,

a potpomognute pripadnicima; regularne vojske bivse JNA, Novosadskim Korpusom, bez ijednog ispaljenog metka ulaze u grad i zauzimaju sve vaznije privredne i drustvene objekte.

Prije okupacije se sredinom Aprila 1992 godine, podijeljena je Vlasenica na dvije opstine "Srbsku" i "Muslimansku". Podijeljen je MUP, privredna i drustvena preduzeca. Odlomak iz izjave dovoljno ilustrativno pokazuje kakva je bila podjela.

U medjuvremenu vodjeni su pregovori oko podjele opstine Vlasenica. Pokazivanju mog svekra prije pregovora u nasoj kuci je dolazio Zvonko Bajagic,

i rekao da ce Vlasenica biti bombardovana ako se ne prihvate uslovi koje je srbska strana postavila. Opstina Vlasenica je podijeljena, tako da je naprimjer kuca moje tetke, koja se nalazila uz nasu kucu, ostala u srbskoj opstini. Svi vazni objekti pripali su srbskoj strani.

Cetnicke formacije, lokalni srbi docekuju kao oslobodioce, time se omogucava mobilizacija srbskog zivlja i otpocinjanje zlocina. Od muslimanskog zivlja zahtjeva se predaja naoruzanja. Dok su prikupljali oruzje, vrsena su psihicka i fizicka maltletiranja, ali nisu vrsene fizicke likvidacije. Istovremeno su mobilisani domaci cetnici, dobrovoljci obucavaju da rukucu oruzjem koje ce im pripadnici naoruzane Novosadskog Korpusa ostaviti u amanet, i kojim ce vrsiti najstravicnije zlocine.

Odmah po okupaciji srbi, do-jucerasnje komsije, privode ljude u zgradu MUP-a po ranije pripremljenim spiskovima. Odvode se i ubijaju se prvo ugledni, i imucni muslimani kao i aktivisti i pripadnici Stranake Demokratske Akcije. Istovremeno dok traju privodjenja i hapsenja prema mjestanima muslimanske nacionalnosti, vrsi se svakodnevno zastrasivanje radi njihovog iseljanja. U dvorista im se bacaju bombe, potura exploziv, upada u stanove, i demolira namjestaj.

Zaveden je policijski sat. Radnici dobijaju otkaz na poslu.

Za kretanje po Vlasenici, kao i za izlazak iz grada svi pripadnici muslimanske nacionalnosti morali su nositi specialne propusnice a kako im ulazak u zgradu Opstine nije bio dozvoljen mogi su ih dobiti preko prozora u prizemlju zgrade Opstine.

"Usli su u Kucu i poceli tuci muza kundakom, nogama, pesnicama po glasi, i svim dijelovima tijela. Curila mu je krv na nos. Naredili su da izlazi iz kuce, nedozvolivsi da obuce cipele. Otjerali su ga u kombi, onda su se vratili poceli mene samarati, udarati. Nogom su me udarili u kicmu, posle cega sam pala niz stepenice. Molila sam ih da me ne tuku, jer sam operisana, a oni su poceli da psuju i da govore jedan drugome da me siluju. Pitala sam ih imaju li oni majku? Nasta su oni odgovorili psovkom i rijecima:"Hoces suverenu Bosnu?" Udarili su me jos nekoliko puta, a potom odveli pred kucu kod kapije da me streljaju. Posle su me natjerali da ispred kuce legnem potrbuske na asfalt. Iz zgrade su doveli Secu Ferhatovic, stara oko 70 godina. Tukli su je, da je bila sva krvava. Doveli su tu i Omera, zenu mu, sa snahom i troje djece, i njih su tukli. Onda smo usli u isti kombi sa kojim je odveden moj muz, pa se vratio po nas. Kombi je krenuo prema Sabic-a kuci, gdje je bila jos jedna grupa ljudi."

U Zgradi Vlasenickog MUP-a, privodjeni se tuku, maltletiraju i ubijaju. Obicno se zadrzavaju do desetak dana, a onda prebacuju u gratski zatvor. I o tome postoje autenticna svjedocanstva.

"Bio sam sa zenom u gradu kad me zaustavio Dragan Bastah zvani Car, i rekao mi da idem u MUP na saslusanje. Ja sam poslusao i krenuo za njim da se javim Milenko Sargic-u, kako je on rekao. Kad sam dosao Sargic me upitao zasto sam ja tu, onda sam rekao da neznam, odgovorio da idem u vartogasnu salu u istoj zgradi da popijem kafu dok nedodje Car da vidimo sta hoce. Ja sam sisao, i tek sto sam sjeo oni su se pomolili na vrata, i naredili da idem snjima. kad sam usao kod Cargic-a, rekao mi je da pisem izjavu o tome da sam kurir, te sta se desava na gradini i u Vlasenici. ja sam to odbio jer neznam sta bih pisao, a nisam ni kurir. U hodniku Car me zgrabio i zatvorio u zatvor. U zatvoru, u prostoriji od 4 metra kvadratna, zatekao sam preko 20 osoba. Bili su pretuceni, modri, krvavi, slomljeni. Oko pola 9 uvece zacula se skripa vrata i galama. Zatvorsko svijetlo pocelo se paliti i gasiti a potom su se vrata otvorila. Na njima se pojavio ogroman covjek, kasnije sam saznao da se zove Stevo Mumovic, sa Garic-em, Goran Viskovic-em, Vlado Stupar-om, i jos jednim. Od oruzja Stevo je nosio gumenu palicu duzu od pendreka, Viskovic lanac debljih karika namjesten oko ruke sa koznom omcom, a ostali su nosili kablove zuto-zelene boje promjera 4cm. Stajo sam uza zid i posmatrao sta se desava. Mumovic je pokazao jednim od zatvorenika da ide prema njemu. Izbacili su ga na hodnik i poceli udarati po njemu kao po lopti. Tuca je trajala oko 15 minuta, da se nakon toga cuo sum vode, a onda koraci. Odvele su ga u prostoriju nad nase na sprat, gdje su ga opet tukli oko 20-tak minuta. Kada su ga vratili bio je za neprepoznati. Natecena glava, krv je curila iz usiju, iz nnosa i usta, stomak naduven, kicma mu polomljena. Sledeceg koje su odveli bio je Fice. Prosao je kao i predhodnik. Oko 11 sati i 15 minuta dosli su po mene. Pojavio se Stevo na vrata i upitao me: "Sta je stobom Nasrudin-e?" Ustao sam i krenuo prema njemu, a on je palicom udario po meni. Vjestom kretnjom zgrabio sam palicu, ali ipak mi je palica okliznula i udarila iza vrata, a Goran Viskovic me lancem udario u predjelu prsa. Dobivsi jak udarac u prsa, pao sam, a oni dovulki u gdje je spremiste Milicije. Zamoren udaranjem, Garic bi me dokrajcio. Izvadio je pistolj i prislonio meni uz glavu. Nije pucao, nego su nastavli udarati pomeni, a Stevo Mumovic me udario glavom uprsa. Gubio sam svjest, a oni su me polijevali vodom, i opet nastavljali tuci. Trajalo je sve do pola jedan poslije noci. Posle saslusanja vracaju me u zatvor, samo sto sam usao u prostoriju zaatvora njih 5 specijalaca me istovremeno, pa kao po komandi, pocelo tuci i to cim su stigli. Nogama, rukama, palicama, kundacima. Ponavljali su sva pitanja koja mi je postavljao nacelnik Bjelanovic. Od udaraca i batima izgubio sam svijest, a tako iznesvijestenog vracaju me u kupatilo. Tako su me bacili na pod i po meni poceli da pustaju mlazeve vrele vode. Urlikao sam od bola. Posla izvjesnog vremena vracaju me u zatvorsku prostoriju i tu su me natjerali da sa poda polizem svu krv koja mi je istekla iz rana, od udaraca nastalih batinjanjem. Morao sam to uciniti. Tako smo svi mi radili. Nas petero koliko je nas bilo zatvorenika, u istoj prostoriji, cetri muskarca i jedna zena.

Osim gradskog zatvora, kraj zgrade suda, neprijatelj je u Vlasenici osnovao i niz manjih, javnosti nepoznatih, kaznionica, ciji je osnovi zadatak, unistiti sto vise muslimana. Podrumi i prizemlja stmbenih zgrada, gradske i seoske skole, kafane, i privatne kuce, samo su neka od mijesta kroz koja su prosle, stotine zatvorenika, cijoj se sudbini nista ili sasvim malo zna. Ova mjesta po okrutnosti i brutalnosti nezaostaju za logorima. Iz izjava ocevidaca, moze se zakljuciti da su sluzili za brzu likvidaciju muslimanskog stanovnistva, ili u najboljem slucaju kao priprema za odlazak u logor. Vjerovatno se nikada nece otkriti sva takva mjesta, kao i broj nastradalih, jer nema svjedoka, ili od straha, prezivjeli nezele da o tome svjedoce.

Pocetkom Maja, tacnije 3 Maja 1992 godine, zapaljeno je selo Dile, to je ujedno prvo nastradalo podrucje Vlasenicke opstine. Stanovnistvo pomenutog sela, sklonilo se u obliznje sume. Kuce i pomocne zgrade su popaljene. Stoka pobijena.

Domaci cetnici, 8 Maja 1992 godine, opkoljavaju selo Pijuke, i upadaju u selo Durici, udaljeno oko 7Km od Vlasenice. Na prevarui podmuklo do-jucerasnje komsije okupljaju stanovnike sela Pijuci, da se navodno dogovore kao komsije. Klavni eksekutor ovog zlocina je Gajan Tesic iz Tikvarici-a opstina Vlasenica.

Ispred prodavnice Huseina Music-a, okupljaju se Mustafa Music, Muhamed Music, Adem Music, Rasim Fetahovic, Musa Fetahovic, Bajro Duric, Sacir Vejzovic, Himzo Vejzovic, Hasib Vejzovic, Esad Duric, Savo Patkovic. Uslijedilo je mucenje. Sijekli su im zivo meso, boli i parali nozevima, uzivajuci u njihovim mukama. Nakraju su ih likvidirali "Dum-Dum" metcima.

"Prizor koji sam vidjea, bio je stravican. Glave su bile raznesene. Kod Adema Music-a, grudni kos je bio izboden na nekoliko mijesta, moj svekar bio je bez ociju. prije nego sto su ih ubili iz vatrenog orizja, tukli su ih cjepkama, probadali i parali nozevima. Moja svekrva rekla mi je da je prije nego sto su ga ubili, Gajan Tesic dosao kuci i rekao mom svekru: "Hajde da se nesto dogovorimo!" A ovaj je povjerovavsi krenuo za njim." Pucalo se sa svih strana, nekako smo prisli lesevima i poceli kopati jamu. Imali smo samo jednu krampu. Kopali smo rukama. U mog oca oci su bile izvadjene. U Muse Fetahovic-a glava je bila raspolovljena, a na prsima Muhameda Music-a su usjekli krst. Vene su mu bile isjecene. Esad Duric imao je modrice od udaraca."

U selu Durici-ma stanovnistvo je pobjeglo u sumu pa su u tom selu samo ubili jednog covjeka. Ovaj zlocin bio je pocetak najstravicnijih djestava radi etnickog ciscenja. A tih dana na jednom od dnevnika Novosadke televizije izmedju ostalog, objavljeno je da u Bratunac-u uveliko tece akcija ciscenja od nepozeljnih elemenata, a da je ta akcija u Vlasenickoj opstini u povoju. Etnicko ciscenje, ciscenje zemlje od nesrbskog naroda, provodi se u dva pravca, i to likvidacijom zivota, i prinudnim iseljavanjem odnosno protjerivanjem sa vjekovnih zemljista.

Operacija etnickog ciscenja u ovom kraju otpoceta Maja mjeseca 1992 godine, nastavljena je u selu Zaklopaca, kada je u poslepodnevnim satima, za manje od jednog sata ubijeno blizu 100-timu ljudi, zena i djece. Ponovila se jesen 1941 godine, kada su uz Zaklopackom mejtefu cetnici iz okolnih sela zatvorili 81 ljudsko bice. I medju njima bilo je djece u narucju. Mejtef su polili benzinom i zapalili. Ovaj put kao i tada, stradale su citave familije. Zaklopaca vise nepostoji, jer nepostoje njegovi zitelji. Oranizator i realizator ovog zlocine je Milenko Dzuric, zvani Gorcin, mjestanin i do-jucerasnji komsija.

Dana 16 Maja 1992 godine, oko 4 sata posle podne, sa prijateljima sam sjedio ispred kuce Muradif Hreljic-a. Primjetili smo kolonu vozila, koja se kretala prema selu. Prije na noc, tim istim putem kroz selo prosao je taj isti Autobus rezervista prema Gornjem Zalukovik-u. Mjestani Zaklopace nisu obracali paznju na ovu kolonu vozila. Jedan auto je stao na pocetku sela, a ostali su produzili. Citavo selo u medjuvremenu bilo je opkoljeno. Mi ali ne svi koji smo se zadesili pred Muradifove kuce krenuli smo prema jadru. U selu se pucalo, i ubijalo sve sto se kretalo. Pucnjava se cula 20-tak minuta, a onda je sve utihnulo. Moji prijatelji i ja, sisli smo u selo i vidjeli smo stravican prizor. Lesevi ljudi, zena i djece, lezali su na sve strane. Medju lesevima prepoznao sam; Hasim Hamidovic-a, Asima Hamidovic-a, Bego i Alija Hamidovic-a, Hamed Hamidovic-a, Zada i Senahid Hamidovic-a, Osmana Hamidovic-a, Fadil i Ajka Hamidovic-a, Safet Hodzic-a, Muhamed Hodzic-a, Meho i Huso Hodzic-a, Mesudin Hodzic-a, Hamdija i Fadil Hodzic-a, Behadila i Rifet Hodzic-a, Haso i Azmir Hodzic-a, Naida i Admira Hodzic, Ismet i Ibro Hodzic-a, Sajma i Hajro Hodzic-a, Mujo i Enisa Hodzic, Anesa i Asima Hodzic-a, Ibisa i Dzulsuma Hodzic, Ismeta i Beslida Hodzic, Sedin i Sadmira Hodzic-a, Salih i Kadira Hodzic, Ibrahim i Osman Hodzic, Fatima i Edin Hodzic-a, i Mujaga Salihovic-a, Nedzad Salihovic-a, Salko i Bajro Salihovic-a, Osmo i Fatima Salihovic, Edin i Edina Salihovic, Mustafa Mahmutovic-a, Muradif Hreljic-a, Murat-a Hreljic-a, Muhidin-a Hreljic-a, Fatima Berbic, Mustafa Berbic-a, Mustafa Avdic-a, Salim Avdic-a, Saban Avdic-a, Pasan Selimovic-a, Adem Selimovic-a, Junuz i Salih Selimovic-a, Nurka Ibisevic, Raif Gugalic-a, i Saha Dugalic.

19-og Maja 1992 godine, ujutro oko 8 sati, cetnici su skupljali leseve sa sela i utovarlivali ih u traktor. Rovokopacem kod magacina otkupa, iskopali su jamu, i u nju bacali leseve. Nakon ovog stravicnog zlocina, narod pokusava pobjeci pakla. mnogi se kriju po sumama, potocima, sa malom djecom, po kisi i hladnoci. Planirani zlocini na Piskavice-ma i Dzamdzici-ma, udaljenim oko 2 KM od Vlasenice izvedeni su 18 Maja, 1992 godine. Cetnici, komsije tog dana pale kuce na Piskavicama i Dzamdzici-ma i likvidiraju stanovnistvo. Neki od stanovnika se zapaljeni u svojim kucama. Ubijeni su Haso Dzamdzic (rodjen 1930), Amir dzamdzic (sin Hase1956 godine), Alija Sahimpasic (rodjen 1933 godine), Fehma Sahimpasic (rodjena 1933 godine), Muhamed Pasic (rodjen 1977 godine), Saban Puric (1925 godine). Ucinise to i ovaj put komsije; Nikola Petrovic, Simo Stupar, Dusko Stupar, Zoran Stupar, Dragan Stupar, Vojislav Obrenovic, Zoran Obrenovic, Miroljub Draskovic, Mirko Majstorovic, Mitar Kljestan, Stanimir Majstorovic, Sasa Tesic. Stravicne su slike porusenih, i razorenih kuca, ljudi izgorijelih na svom pragu, ljudi razbijenih lobanja, i prosutih mozgova. Stajale su tako danima, jer ih nije bilo moguce sahraniti. Ucinise to oni cije kuce su tu pored kuca zrtava, cija su djeca dolazila i igrala se sa djecom zrtava.

Krajem Maja i pocetkom Juna 1992 godine izvedena je akcija ciscenje sela Gradina, Drum, i drgih do tada nepopaljenih sela u blizoj okolini Vlasenice. Kao i definitivno ciscenje sela Pijuci, Durici, Sadici, Torina. U selu Gradina ubijeno je vise osoba a ostali su nasli spas u bjekstvu ili su odvedeni u logor Susice.

Ujutro oko 9 sati 2 Juna 1992 godine, sa 3 tenka i 2 transpotrera bivse JNA, cetnici su napali Gradinu i moje selo Hrastovac. Mjestani pomenutih sela sklonili su se u obliznju sumu. Medju njima bio sam i ja sa mamom, sestrom i bratom. Moj otac koji je ostao kod kuce, zarobljen je i odveden u logor Susica. Dok smo se mi krili po sumi, po selu su se cule detonacije, rusili su nase kuce i palili ih. Sve one koji su ostali kod kuca neuspijevsi da pobjegnu ubijali su. Ispred kuce Muradif Hrustic-a ubili su vise osoba, a predhodno su ih tukli, povezavsi im predhodno telefonskom zicom ruke. Udarali su ih zeljeznim sipkama, palicama, i drugim predmetima. Kada su zavrsili stim, pucali su u njih. Kada sam vidio leseve, izgledali su strasno. Mnogi su bili izmasakrirani, bez glave i drugih dijelova tijela. U tom masakru, ucestvovali su: Zoran Nikolic, Mico Drakulic, Gajan Tesic, Stanko Tesic, Boro Dosic.

Audio snimak - Dio 1


Pocetkom Juna 1992 godine kada su mjestani dovedeni sa okolnih sela, i otvoranjem logora, proces etnickog ciscenja Vlasenicke opstine, osim uzeg centra grada bio je okoncan. Kroz logor su u Junu i Julu prosle stotine ljudi, zena i djece, glavnom sa Vlasenicke opstine. Medjutim bilo je i zatocenika sa podrucja opstina Bratunac, Zvornik, Kalesija, Sekovici, Han Pijesak. Nekadasnji vojni magacin smjesten u istome naselju, a za potreba srpskog okupatora pretvoren u logor, sastojao se od dvije zgrade velicine 20m x 20m, ogradjene bodljikavom zicom. Pri ulasku u logor, razdvajali su zene i djecu od muskaraca. Medzutim svi su bili zajedno u istoj prostoriji. Ujednom uglu zene i djeca a u drugom muskarci. Svi su sjedili ili lezali na betonu. A zatecenici su bili izmedzu ostalih i bebe od 3-4 mjeseca i starci preko 70 godina. Hrana se dobivala jednom dnevno, sastojala se od jedne tanke kriske hljeba i kasiku dvije nekog pokvarenog variva, od koga su zatocenici imali probavnih smetnji. Kako se u VC moglo ici samo jedanput dnevno, nuzda se vrsila u odjeci. Sve je zaudaralo na smrad, i smrt. A cetnici su dnevno dovozili zatocenike. Vani su ih tukli, da bi tako prebijene vracali unutra ili odvodili u nepoznatom pravcu nakon cega im se gubi svaki trag. Neke su ispred logora mucili, i zvijerski likvidirani, drugi su vracani u logor, i za nekoliko sati podlegli. Neki su imali srecu da nakon nekoliko dana provedenih u logorubudu upuceni na slobodu teritoriju. Mahom su to bile zene, i djeca i to u Junu mjesecu 1992-ge godine.

"11 Juna 1992-ge godine, prebacili su me u logor susica, autobus je bio gotovo pun. Zatekao sam oko 700-tina ljudi, zena i djece. Osim Vlasenicana, bilo je dosta zatocenika, sa podrucja Kalesije.



U noc 21-vi Juni 1992-ge godine u 11 sati 50 minuta prozvan je moj komsija Durmo Hamdzic. A 5 minuta prije njega, izveden je Asim Zildzic. Tukli su ih Dragan Nikolic, zvani Jenki, Mujat Tesic-a sin zvani Koke, brat Brano Kovacevic-a Todor Stanic. Asim je podlegao posle pola noci, a Durmo u 3 sata i 12 minuta. Durmo je bio podrobljen. Pomogao sam mu koliko sam mogao. Jedino je rekao:"Ubi me dusman Draga, a cudi me za Stanic-a!" (Jer su radili zajedno 30 godina). Tri puta su ga poljevali vodom, da dodje ka sebi, i iznova tukli."

Bezbrojni su primjeri prebijanja, i muslimana u logoru Susica, i to od do-jucerasnjih komsija. A i o svima postoje autenticna svjedocanstva prezivjelih logorasa. Jedan od njih je ispricao sta se tih dana dogadjalo u Logoru Susica.

"Sest dana mene niko nije dirao, 6-ti dan oko 14:00 sati prisao mi je Dragan Nikolic, i pitao me gdje mi je oruzje. Mmm sinu Fikretu takodje je govorio da prizna gdje je oruzje, a na sta je on rekao da nemamo. Nedugo poslije toga dosao je Bahta Dragan, zvani Car, i Boric iz Sekovic-a. Pogledali me i vratili se. Oko 20 sati uvece, dosli su Dragan Nikolic, i Dragan Bastah, izveli mene, naredili da se okrenem prema zidu, cucne, a ruke da stavim na potiljak. Kada sam sve to uradio Dragan Nikolic je izvadio "Mamuze" iz dzepa, nabio na cizme, i poceo me udarati, prvo po bubrezima. A kada sam zadobio udarac u rebra, osjetio sam da su pukla. Nakon toga udario me u predjelu grudi i stomaka. Ja sam vec lezao na zemlji, krvav. A on je uzeo noz i gurno mi usta. poslije 2 dana, pocela su ubistva u logoru. Tako su izveli i Dzevad Saric-a, Muharem Kolarevic-a, mucili su ih cijelu noc, probadali nozem, da bi pred zoru prestali jauci i pomaganja. Musa Zekic-a izveli su Nikola Petrovic, i sin mu, razapeli su ga, zatim zakovali ekserima za logor. Tako razapet, i zakovan jaukao je citav dan, da bi tek pred mrak izdahnuo."

"Neznam gdje su bacili les, dvojici mladica iz Dervente, predhodno su odrezali uci, a jednom od njih, vrglom probili srce. Rifet Arnaut-a nasao sam pretucenog, udarali su ga i izjutra i uvece, za taj period, u kojem sam ja bio u logoru, na svirep nacin je ubijeno preko 60 ljudi. Sve njih su udarali mamuzama nabijenim na cizmama, sipkama, narocito u predjelu srca, zatim ih probadali nozevima, a ako bi i neko posle toga ostao ziv, bio bi dokrajcen iz vatrenog oruzja. Osim toga ubijali su i djecu. Jedne veceri, nesjecam se tacno datuma, tromjesecna beba je plakala, bila je gladna. Dragan Nikolic prisao je majci i uzeo bebu reklavsi da hoce da je nahrani. Iznio je bebu vani, i nije je vise vratio. Sutradan beba je nadjena kraj omorike, puknute glave. Osim toga, izvodil su zene i djevojke. One su se vracale modre, izujedane, krvave i uplakane. Oko 120 muskaraca, jedan dan oko 12 sati, potrpano u autobus, i odvezeno u nepoznatom pravcu. Medju njima odveli su i mog sina."


"U logoru Susica, bio sam sa nenom Nihadom, Lelo Hadzib Hadzic-em, Senad Hadzic-em, Salko Hadzic-em, i Tufo Hadzic-em, bili smo smjesteni u jednoj velikoj prostoriji. Na jednoj strani su bili muskarci, a na drugoj zene i djeca. Mene su pustali da setam u krugu logora, jer sam ih htio poslusati. U samoj toj prostoriji gdje smo smjesteni bili su vidljivi tragovi krvi, zaudaralo je. A ja sam svojim ocima gledao kako Dragan Nikolic, zvani Jenki, ubija logorase i muci ih. Jedno jutro pustili su ih da izadzem, i prosetam, i tada sam kod druge vece zgrade vidio Jenki-ja kako tuce 2 muskarca. Jednog od njih poceo je klati, a drugi je plakao i molio ga da njega neubije. Tog kog je Jenki zaklao, zvali su ucitelj ("Salko - Tehnicko") i bio je zajedno samnom u baraci. Mene je tada primjetio jedan od strazara, i rekao da bjezim sto sam i ucinio. Jenki je tog ucitelja zaklao velikim nozem, bajonetom. Istog dana nesto kasnije Jenki je sa jos dvojicom cetnika usao u nasu prostoriju i poceo tuci jednog logorasa, pod nadimku, Cice, iz Vlasenice. Meni je nena naglavu cebe stavila, al joj je jenki naredio da skine deku i da gledam rekavsi:"Gledajte samo, ovo vam je Alija napravio!". Cice-ta je toliko nogama udario po glavi, da mu je vilica izletila napolje. Osim Cice-ta, Jenki je tada izudarao jednog Mevludin-a. Mevludin je sav natekao od udaraca. Najvise ga je udarao cizmama i kunkadom od puske. Istog dana nakon 2 sata, Mevludin je umro od udaraca, i logorasi su ga iznijeli i ukopali iznad logora. Nekoliko dana poslije toga, Jenki je izudarao jednog starog covjeka, koji je takodje umro od udaraca. Al je izmucen gladzu i zedzu, jer mu nisu dali nista da jede. Dragan Nikolic Jenki, svakodnevno je izvodio po jednu od djevojki u strazarnicu, te su djevojke vracane rascupane, i uplakane.


One nisu proale sta im je Jenki radio, poslije nekoliko dana, dosao je kao zarobljenik jedan nas vojnik iz Cerske. Nje bio ranjen. Nakon nekoliko dana po njegovom dolasku, u predvecernjim satima sale usao je Jeki, uze noz, i tom zarobljeniku odsjekao desno uho i naredio mu da pojede to odsjeceno uho. Vojnik je morao pojesti svoje uho. Od hrane nisu mu davali nista da jede. Pred svima nama u sali gdje smo bili smjesteni, Jenki je ubio 2 brata iz Vlasenice. Bili su mladzi ljudi. Mog amidzu, pa jos 12-13-st ljudi cetnici su odveli na rad, ali ih nikada vise nisu vratili, niti smo za njih ista culi."


Upravnik logora Susica, i glavni dzelat bio je Dragan Nikolic zvani Jenki, (sin Spasoja) rodjen 1957 godine u Vlasenici, gdje je i zivio, zavrsio gimnaziju, i radio u DP Alpro. Na radnom mjestu upravnika logora postavio ga je sam Radovan Karadzic. Jednom prilikom dok je Radovan Karadzic, zajedno sa Ratko Mladic-em obilazio logor, izvadio je svjezan novcanica i dao Dragan Nikolic-u za dobro obavljene poslove. najodajniji Jenkijevi saradnici u logoru Susica, bili su; Mile Jacimovic, Zoran Obradovic, Radenko Kovacevic (koji je u pijanom stanju dolazio noci u logor i sa Jenkijem premlacivao i na druge nacine zlostavljao zatocenike), zatim Vetko Basic, Goran i Zoran Tesic (sinovi Mijata), Dragan Bastah zvani Car i njegov brat Nenad, Andzelko Masimovic, Zoran Stupar, i drugi.

Pune autobuse zatocenika iz logora cetnici vode prema Debelom Brdu u vecernjim satima. A onda bi odlazio rovokopac, sto je upucivalo na to, da su ti ljudi bili likvidirani. Neki muskarci su odvodjeni u zgradu policije, odakle se takodje nisu vracali. Veliki broj zatocenika uglavnom zena i djece, transportovan je do Cerske. Naime u selu Pajici autobusi si bi se sa zatocenicima logora zaustavljali a zene i djecu upucivali u Cersku, malu tursku kako su je cetnici nazivali. Sto je vrijeme vise oticali, oni koji su odvedeni u logor imali su sve manje nade da ce iz njeg izaci. Djevojcice, cure, i zene izvodili su kao na saslusanje, ali su ih ustvari silovali i maltletirali. Mali broj muskaraca iz ovog logora upucen je u "Logor Batkovici" kraj Bijeljine. Dok se ostaima gubi svaki trag. Jedan dio i to zena i djeca, a bilo je i muskaraca upcen je na Pelemis, kod Kladnja. Prema kazivanjima onih koji su prezivjeli na Pelemisima, a takvih je veoma malo, zena i djeca, kao i ostali dozivjeli su jos gore stradanje, mucenja i izivljavanja. Gotovo svima koji su upuceni na Pelemis, gubi se svaki trag i velika je vjerovatnoca da su likvidirani. A ardi se o 3000 ljudi, zena i djece.

"13-og Septembra 1992-ge godine oko 11 sati uvece zacula se strasna jurnjava i pucnjava po mojoj ulici. Znali smo da su dosli po nas, jer jer jedino ostala nasa ulica. Predhodne su vec bile ociscene. U njima vise nisu zivjeli muslimani, lupali su na vrata nekoliko puta, ali nismo smjeli otvoriti. Oko pola 3 razbili su staklo i usli u kucu. Rekli su nam da nas vode u Logor. Izasli smo na ulicu. Pitali su ko jos ima u kucama. Zasli su redom i ubijali. Tada su ubili Zumra i Hasan Sahalarevic-a, Senija Osmalic staru oko 90 godina, Omer i Galiba Dzamdzic, Almasa Dautovic, Dzemila Hasanbegovic, Serif Ambeskovic-a, zenu Ahmu Hadziomerovic-a, i njegovu zenu i druge. Dok smo stajali na ulici prisli su nam Ignjar Kraljevic i Koroman i rekli mi sa njima po kucama da vidim dali ima neko ziv. Posao sam sa njima. Posto je bio mrak dali su mi svijecu. usli smo zajedno u kucu Omera i Galibe Dzamdzic. Isao sam naprijed, i vidio mrtvu tetu Galibu. Lezala je na stomaku a ispod nje sve je bilo krvavo. U drugoj prostoriji lezala je Almasa Dautovic ranjena. Ignjar Kraljevic ju je taka tokrajcio pucajuci u nju iz poluautomatske puske. Usli smo u sledecu prostoriju, na krevetu je lezao Omer Dzamdzic, takodje ubijen. Izasli smo iz kuce, sjeli u Auto u bili prebaceni u Logor."

Do kraja Septembra 1992-ge godine, Vlasenica je bila ociscena od muslimanskog zivlja. Sve sto je podsjecalo na stoljetni zivot muslimana na podrucju Vlasenicke opstine unisteno je. Sredinom Augusta 1992-ge godine, srusena je 100-godisnja Dzamija Hajrija, u centru grada kao i sve ostale na podrucju opstine. Unisteno je i muslimansko groblje, turbe. Na rusevinama, sravnjenim buldozderima posadjeni su borici.

Jedino slobodno podrucje opstine, ostalo je podrucje Cerske. U njemu su svoje utociste nasle hiljade prognanih iz Vlasenice, Bratunca, Han Pijeska. Tu se narod organizovao i pruzio herojski otpor cetnicima. Svoje prve poraze Vlasenicki cetnici dozivjeli su upravo tu. Do ovog rata Cerska je bila poznata kao nerazvijeno podrucje opstine Vlasenica. Mjesto odakle su se ljudi sirom svijeta razisli, da bi se otrgli od siromastva. Ta Cerska, odnosno njeni stanovnici zajedno sa stanovnistvom Konjevic Polja i Kamenice, pruzala je herojski otpor nepouredivo jacem neprijatelju, da se sigurno nakon ovo rata biti upamcena kao "Herojsko Mjesto", ali za cetnike prokleto mjesto. Na podrucju Cerske, doslo je do izrazaja i sva bestijalnost cetnika. Na goloruki narod angazovano je sve raspolozivo oruzje. U nekoliko navrata Cersku je bombardovala avijacija kasetnim bombama, i takozvanim krmacama.

Stanovnistvo Cerske, Konjevic Polja, Kamenice, zajedno sa mnogo brojnim izbjeglicama iz podrinjskog, prije svega Vlasenickog kraja, gotovo godinu dana je drzano u opkruzenju i iscrpljivano gladju. Iz ovog pakla mnogo je civil apokusalo da predje na Tuzlansku teritoriju, nazalost mnogo je njih zauvijek ostalo u sumama gdje su im cetnici postavljali zasjede. Mnogi su i zivi uhvaceni. Njihova dalja sudbina je nepoznata. Iscrpljena gladju teske svakodnevne napade svim sredstvima Cerska nije izdrzala. Jer su u Martu 1993-ce godine cetnici probili linije i zauzeli ovo podrucje. Sav svoj bijes, zbog mnogih poraza cetnici su iskalili na golorukom narodu. Gadjali su zbjegove, uhvacene svirepo poubijali. Mnoge su zapalili u njihovim kucama. Sva sela i sve na sto su nailazili rusili su, palili, minirali i ravnali. Brisuci svali trag zivota. Dvije dzamije u Cerskoj, jednu u Konjevic Polju, i jednu u Novoj Kasabi, srusili su. Od ovih dzamija najvecu istorijsku vrijednost imala je dzamija u novoj Kasabi, koj aje izgradjena u 16-om vijeku.

Prognanici sa okupiranih podrucja nasli su smjestaj u osnovnoj skoli, po supama, pomocnim zgradama. Dosta njih spavali je pod vedrim nebom. U arhivi prikupljene su desetine izjava sa ispovjedima stradalnika, prognanika iz podrinjskog a prije svega Vlasenickog kraja koji su svoj privremeni smjestaj nasli u Cerskoj. Uslijed velikog broja izbjeglica, zbog nedostatka hrane, lijekova i svega neophodnog za zivot harale su bolesti i vasi, od cega su ljudi masovno umirali.

"U Cerskoj smo se smjestili u kuci Salih Kurtic-a, u Kurticima. Zivjeti u Cerskoj tih dana, i narednih mjeseci bilo je i tekako tesko. Stalno su granatirali, a od granata poginula je moja kcerka. To se dogodilo 24 Jula 1992-ge godine, pre vece dok su sjedili na ploci od kuce. Tada su osim nje poginuli Nizama Ferhatovic, Naida Kurtic, Raza Becirevic, Mehmed Zigic (sim Safet Jusic-a), i Rasema Kurtic. Granatirali su sa Rogaca. Bilo je tesko i za hranu, nismo je imali. Domacini su nas hranili, ali je i njim anestajalo. Dok je bilo ljeto, bilo je i nekako dobro, ali dolaskom zime, postalo je nepodnosljivo. Ljudi su se zamrzavali od hladnoce. Ranjenim borcima bilo je narocito tesko. Bez lijekova i medicinskih sredstava, nije im se moglo pomoci. Stvarale su se infekcije. Pilom su im rezali dijelove tijela. Najcesce su umirali i naizgled bezazlenih rana. Svakidan su nas tjerali po sumamo ali nas nisu mogli naci. 28-og Jula 1992-ge godine, otisli smo za Cersku. Kada smo stigli do Mramora, selo je vec bilo zapaljeno, a onda su poceli pucati po nama iz svih vrsta oruzja. Neznam kakva je sreca da smo mi ostali zivi. U Cerskoj smo se najvise ispatili. Stalno smo bili gladni. Od mod djevera unuce Bernisa Kuljancic stara 2 godine umrla je od gladi. Tada je umrlo 20-ero djece. Bernisa je umrla strasnim mukama. Izgledala je kao djeca iz Afrike. Jeli smo zob, i koru od jabuka."

Price o stradanju Cerske nastavljaju se novim stravicnim ispovijedima.

"Gadjali su nas nekoliko puta iz Aviona, najgore je bilo za vodu. Svi su trazili vodu. Dosta kuca je poruceno i naroda izginulo. Dzamija u Rovasima je skoro srusena. Rovase su najvise granatirali zbog dzamije. Dosta naroda je izgorilo u Skoli, a od njih znam Hadzo Djuralic-a. Tu smo sacekali da se smraci. Mislim da je kolona brojala oko 10 do 15.000 ljudi. Oko 4 sata ujutro, stigli smo na Vajkovica-u. U jednoj sumi na Vajkovici naisli smo na leseve 300-400 ljudi, koji su se prije mjesec dana pokusali probiti i stradali uspijehu prelaska na slobodnu teritoriju. Pobijeni su i poklani. Lesevi su se nalazili u stanju raspadanja. U medjuvremenu cetnicka avijacija je pocela bombardovati okolinu. Oko 10 sati ujutro celo kolone sa ranjenicima krenula je prema Snaboro-u. Nasa grupa je oko 15 sati posle podne krenula. Naisli smo na neprijateljske polozaje. Cim su nas primjetili pucali su iz svih oruzja po narodu. Neznam koliko je tacno poginulih ali znam da ih je mnogo. Nastala je panika. Ljudi su bjezali preko ljeseva, zene su gubile djecu, jedni su bjezali nazad, a drugi pravo cetnicima u ruke. Cula sam ih kako vicu:"Fataj ih Zive!" Prije asfalta u jednoj od dolina naisli smo na 30 leseva, sa odsjecenim glavama."

Tako je u Mart-u 1993-ce godine okupirano cijelo podrucje Vlasenice. O stradanju muslimana u Vlasenickom kraju odnosno o zlocinima koje je pocinila Srpska Demokratska Stranka (SDS). Bice svakako potrebno obsjezno istrazivanje. Ali su vec sada poznate mnoge cinjenice za koje postoje pouzdani dokazi. Poznata je vezina naredbodavaca, i izvrsilaca zlocina. Isto tako identifikovane su i mnoge zrtve. Medjutim sudbina nemalo njih je neizvjesna. Za mnoge se nikad nece saznati gdje su stradali, niti ce se pronaci njihove grobnice. Zato se po ukupnom broju stradalih na podrucju Vlasenicke opstine jos nemoze govoriti. Imajuci u vidu sva navedena zlodjela, kao i ona koja se sa sigurnoscu nisu utvrdjena oko 2000-3000 muslimana je izbubilo zivot, ili se nezna za njihovu sudbinu. Oko 4000 ljudi zena i djece, osjetili su strahote logora. Oko 19000 vlasenicana je protjerano sa svojih ognjista. kada se imaju u vidu svi ovi podatci, kao i cinjenice da je Vlasenicka opstina podrucje potpuno etnicki ocisceno od muslimana, te da je u tom etnickom ciscenju veliki broj izgubio zivot ili prosao kroz logor i bio izlozen najraznovrsnim i najgorim oblicima fizickog i psihickog maltletiranja, onda je i jasno da je nad muslimanima bosnjacima ovog kraja izvrsen dosada nezapamcen genocid.

Postovani slusaoci bila je to jos jedna emisija "Iz dosjea Ratnih Zlocina".

Audio snimak - Dio 2

Ažurirano Srijeda, 08 Ožujak 2017 23:07